25. 3. 2014.

Reč, dve o pešačenju


Pešačenje se obično definiše kao fizička aktivnost zasnovana na hodanju, uglavnom u prirodi.

Za razliku od srpskog, engleski jezik razlikuje više vrsta pešačenja, od kojih se najčešće pominju hiking (kraće ture po uređenim stazama, uglavnom u izletištima) i trekking (duže, ponekad i višednevne ture po stazama uglavnom nedostupnim drugim oblicima transporta). Suštinska razlika između pešačenja i planinarenja je to što planinarenje obično podrazumeva i izlazak na neki vrh, dok je pešačenje po običaju samo sebi cilj i može, ali ne mora, da vodi ka vrhu planine.

Pešačenjem se može baviti svako, nezavisno od uzrasta i fizičke spremnosti. Naravno, svako će se spram svojih mogućnosti opredeliti za tip i dužinu staze, ali ni tu ne postoje ograničavajući faktori.

Na raznim pešačkim akcijama mogu se videti deca od desetak godina kako pešače dvadeset i više kilometara, kao i veterani od preko sedamdeset godina koji prelaze ultramaratone. Granice postoje samo u našim glavama.



Ljudi pešače iz najrazličitijih razloga. Neki pešače zbog druženja, neki zbog nadmetanja, neki zbog zdravlja; mnogi jednostavno uživaju u tome.

Za mene lično, pešačenje je način uspostavljanja kontakta sa samim sobom i balansiranja odnosa nagomilane negativne i smanjene pozitivne energije kroz svakodnevni stres. Zato najviše volim da pešačim sam i da sam sebi određujem tempo i dinamiku.

Kad je čovek sam na stazi, u šumi, na planini, posle određenog vremena prestane da razmišlja o usponima i strmim spustovima, o ritmu koraka i disanja, sve to počinje da funkcioniše automatski, i misli se bistre neverovatnom brzinom. Iskreno, ne znam bolji način meditacije.

Svaki kilometar je jedna crtica više na bateriji pozitivne životne energije, a svaki proplanak, svaka litica i svaki vidikovac su svojevrsne injekcije endorfina.



Zato je najbolji savet koji mogu bilo kome da dam: obujte udobne cipele/patike i pešačite. Makar do najbližeg parka, makar krug oko bloka.

Možda nećete učiniti nešto naročito bitno za planetu, ali za sebe svakako hoćete. Vredi!



4 коментара:

  1. Tako dobro za poslušati i napisano da izazove one koji još nisu krenuli...

    ОдговориИзбриши
  2. Ja bih ti zamerio samo jednu stvar, NIKAD sam u planinu.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Pozdrav, komšo.

      Generalno se slažem, s tim što ipak negde postoje dobro uređene i markirane staze kojima se može šetati i bez društva. Naravno, svako mora da odabere turu spram svojih mogućnosti, jer početniku i Fruška gora može biti problematična. U svakom slučaju, u planinu nikad ne treba ići nepripremljen i neopremljen (to je već posebna tema), a u nepoznatu planinu nikako bez nekoga ko je poznaje, nebitno koliko je veliko društvo. I obavezno nekome treba javiti gde ideš, makar to bila šetnjica od 2-3 kilometra. Bar ja tako radim.

      Hvala na komentaru. :)

      Избриши