24. 8. 2015.

Šta se krije ispod Kalemegdana?


Beogradska tvrđava već vekovima golica maštu kako stručnjaka, tako i hobista i običnih laika. Mnogi posetioci kalemegdanskog parka ni danas ne naslućuju koliko tajni se krije iza zidina, a naročito pod njihovim nogama.

Sve do ovog leta, Kalemegdan je svojim posetiocima nudio samo ono što se može videti na površini, a i ono malo nekada dostupnih podzemnih prostorija (kao što je na primer Rimski bunar) godinama je bilo zatvoreno za javnost.

Od skoro, Beogradska tvrđava otvorila je vrata nekih davno zaboravljenih prostora, čime je turistička ponuda inače najveće atrakcije glavnog grada Srbije dodatno obogaćena.

Ovih dana imao sam priliku da obiđem neke dostupne delove kalemegdanskog podzemlja.

Vredi li pogledati? Apsolutno!


Pored Vojnog muzeja i Zoo vrta, koji su do skoro bili jedini sadržaji tvrđave za koje se plaćala ulaznica, sada su posetiocima (ponovo) na raspolaganju i Rimski bunar, bunker, barutana i kazamati Vojnog muzeja (od podzemnih prostora), kao i skoro restaurirane Sahat kula i Kula Nebojša.

U odnosu na slične ponude u inostranstvu, cene ulaznica više su nego simbolične: od 80 dinara (0,65€) za ulazak u Sahat kulu do 200 dinara (1,65€) za Barutanu i Kulu Nebojšu, s tim što učenici, studenti i penzioneri plaćaju 50% od te cene.

Objedinjena ulaznica za sve sadržaje košta 400 dinara (3,35€). Uz ulaznicu se dobija i stručno vođenje, za svaki prostor ponaosob (to jest, za one za koje postoje vodiči), a za još 300 dinara (2,5€) strani turisti mogu iznajmiti audio vodič na engleskom, nemačkom, ruskom, francuskom i španskom jeziku. Pristupačnije teško da može.

Ulaz u bunker



Do pre nekoliko nedelja, kalemegdanski bunker bio je potpuno nepoznat široj javnosti, štaviše mnogi nisu bili svesni ni samog njegovog postojanja.

Smešten u veštačkom brdašcetu u blizini Pobednika, građen je po Titovom nalogu kao poslednja odstupnica u slučaju eventualnog nuklearnog napada za koji se smatralo da preti od strane Sovjetskog Saveza, u vreme "istorijskog ne Staljinizmu".

Gradnja je započeta 1948. a završena u oktobru 1953. godine, ali bunker nikad nije pušten u funkciju jer su u međuvremenu, po okončanju Staljinovog zemaljskog bitisanja, politički odnosi Jugoslavije i SSSR počeli da se normalizuju.

Ipak, još mnogo vremena se za bunker znalo samo u vojnim krugovima, jer je u vreme izgradnje Kalemegdan bio pod kontrolom vojske i nedostupan civilima.

Vrata su dosta manja od standardnih, tako da sam i ja
koji sam sasvim prosečne visine morao dobro da se skupim da bih prošao



U unutrašnjost bunkera vodi strmo stepenište sa platoa kod zgrade Zavoda za zaštitu spomenika. Već s vrata se oseti ustajali miris memle koji upozorava namernika da stupa na dugo zamandaljeno mesto; čak i po vrelom letnjem danu hladnoća betona nije baš prijatna.

Sam bunker sastoji se od nekoliko prostorija povezanih uskim i niskim hodnikom. Dva veća, identična prostora imaju dva nivoa: donji, za boravak posade (još uvek postoje kreveti u spavaonicama) i gornji, očigledno predviđen za smeštaj artiljerijskog naoružanja.

Namena dve odvojene manje prostorije nije toliko jasna, ali verovatno je trebalo da služe kao skladišta. U jednoj od njih smešten je projektor i tokom radnog vremena vrti se kratak film o istorijatu bunkera. 

Vođena tura traje svega petnaestak minuta, ali klaustrofobičnim osobama svejedno ne preporučujem.






Mnogo poznatije, ali ne i manje intrigantno mesto je i Rimski bunar, koji se nalazi u neposrednoj blizini.

Istini za volju, niti je u pitanju bunar niti ima ikakve veza sa Rimljanima: zapravo se radi o podzemnoj cisterni za vodu koju su izgradili Austrijanci početkom XVIII veka. Današnje ime dobio je u XIX veku, jer su tadašnji Beograđani pogrešno mislili da građevina potiče još iz antičkih vremena, verovatno zato što je poput bunkera izgrađena u tajnosti od civilnog stanovništva.

Bunar je dubok 60 metara, a voda se nalazi na dubini od 35 metara, dokle vode dva odvojena spiralno uvijena stepeništa, koja su iz bezbednosnih razloga zatvorena za posetioce.





Za Rimski bunar vezano je mnogo legendi i jezivih priča, od kojih su neke potvrđene kao istinite.

Jednu od najpoznatijih (i dokumentovanih), Dušan Makavejev je pretočio u čuveni crnotalasni film "Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT", a ovim mestom bio je fasciniran i Alfred Hičkok, koji ipak nije sproveo u delo svoju zamisao o snimanju filma na Kalemegdanu.

To je pošlo za rukom Miroslavu Lekiću, koji je ovde smestio deo radnje svog filma "Lavirint", relativno zanimljivog, ali nažalost ne naročito uspelog ostvarenja.




Zbog svega što se o Rimskom bunaru zna (ili ne zna), zlokobnoj atmosferi se jednostavno ne može pobeći, a dodatni veo misterije dodaje činjenica da ovde nema vodiča.

Imao sam tu sreću da u prostoru oko bunara nekoliko minuta provedem sam i osećaj je zaista nesvakidašnji. Neko bi rekao da ovde nema ništa naročito da se vidi, ali kod Rimskog bunara mnogo je bitnije ono što se ne vidi ili se tek naslućuje.






Ipak, trenutno najjezivija postavka na Kalemegdanu nalazi se u kazamatima Vojnog muzeja, gde ove godine gostuje češka izložba pod nazivom koji govori sam za sebe: "Srednjovekovne sprave za mučenje".

U sugestivnom prostoru nekadašnjeg kalemegdanskog zatvora prikazano je šezdesetak vernih replika najinteresantnijih naprava za iznuđivanje priznanja zapadnoevropske tradicije, koje samo svedoče da ljudska mašta kad je u pitanju nanošenje psihofizičkog bola drugima zaista ne poznaje granice.

Iako su u pitanju kopije, jednako morbidnim čini ih podatak da su izrađene uglavnom prema autentičnim alatima i mehanizmima koji se danas nalaze po privatnim zbirkama kojekakvih bogatih izopačenjaka.





Mora se priznati da je kalemegdanski kazamat pun pogodak za ovakvu izložbu; polumračan i turoban prostor, koji je i sam nekada davno služio za utamničenje i isleđivanje, odlična je kulisa za neke od najmonstruoznijih izuma poznatih čovečanstvu.

Sablasnoj atmosferi doprinosi i zvučna podloga sa razglasa, u vidu kolaža raznih udaraca, jecaja, zveckanja lanaca, krckanja kostiju i raznoraznih auditivnih slika koje evociraju torturu, patnju i beznađe.

"Pokajnička odora"
Sitni alat inkvizicije
Aparatura za sputavanje uhapšenika
Nirnberška devica (Iron Maiden)

Obilazak sa vodičem traje čitavih sat i po, ali vredi svake sekunde jer se kustos svojski trudi da objasni funkciju i istorijsku pozadinu svakog pojedinačnog artefakta, ne libeći se da ulazi u vrlo grafičke detalje.

Sve u svemu, izložba koja nije za svačiji stomak, ali za one koji mogu da je podnesu - apsolutna preporuka.

Gibet, spora i mučna preteča giljotine
Sto za rastezanje
Kolac, neomašćen; autentični balkanski instrument, o čijem poreklu
(Turska, Rumunija ili Srbija) se stručnjaci do danas spore
Stolica za isleđivanje
https://www.youtube.com/watch?v=zrzMhU_4m-g

Pomenuti sadržaji Beogradske tvrđave mogu se videti svakog dana u periodu od početka aprila do kraja oktobra.

Izložba sprava za mučenje posle toga se seli na neko drugo mesto, tako da ako neko želi da je vidi sad je krajnje vreme da to učini. Ostalo će, posle zimske pauze, moći da se vidi i ponovo.

Iako je u pitanju tek vrlo mali procenat podzemlja Beogradske tvrđave, i to je sasvim dovoljno za stvaranje slike šta se sve krije ispod parka kojim dnevno prođe na hiljade ljudi.

A koliko je još prostora ostalo neotkriveno, to i stručnjaci mogu samo da naslute...




Нема коментара:

Постави коментар