14. 9. 2015.

Reč, dve o mestima kojima se vraćamo


Planeta je tako velika, a mi imamo tako malo vremena.

Toliko je mesta koja treba upoznati, toliko staza kojima treba proći i toliko tajni koje treba otkriti, a niko od nas ne može znati koliko nam je još koraka ostalo na raspolaganju.

Gledati lepote ovog sveta iz udobnosti fotelje, putem televizije ili interneta, ne može se meriti sa osećajem koji čovek ima kada živi te lepote, bili to prostrani trgovi, užurbane ulice i ritmične fasade ili prašnjavi putevi, guste šume i izložene stene.

Ipak, ma koliko bilo mesta koja tek čekaju da ih posetimo po prvi put, uvek će postojati i ona koja nas zovu da im se vraćamo iznova i iznova...

Ova naša kugla vatre, vode, zemlje i vazduha prepuna je tačaka na kojima običan smrtnik može osetiti jedinstvo sa Univerzumom (kako god ga neko od nas nazivao), samo ako ume da posmatra svet oko sebe i onim što se nalazi iza očiju. Nažalost, mnogi nikad neće znati kako to izgleda.

U svetu kojim vlada ne novac već nedostatak novca, mnogi su odavno zaboravili da je život putešestvije u kojem je mnogo važnije uživati u putu nego stići na odredište.

Tako su čuveni pejzaži za većinu postali samo photo op, kulisa za selfije i hrana za taštinu, umesto da budu izvori specifične energije po kojoj su se i pročuli mnogo pre interneta i mobilnih telefona, pa i starinskih fotografija u kitnjastim ramovima presvučenim zlatnim staniolom.



Neka od tih mesta toliko su jedinstvena da ih sa svakom novom posetom doživljavamo jednako snažno kao i prvi put i koja, ma koliko ostajala ista, uvek otvaraju neke nove perspektive.

Mesta na koja odlazimo da se presaberemo, naši lični bregovi za razmišljanje, portali za bekstvo iz svakodnevice ili pak bolji kontakt sa stvarnošću. Za nekoga je to vidikovac na litici, za nekoga peščana plaža, za nekoga klupa u parku, za nekoga stolica za šankom, za nekoga hladovina ispod krošnje oraha. 

To su ona mesta na kojima sanjamo otvorenih očiju i o kojima sanjamo kad smo daleko od kuće, čak i na nekim egzotičnim destinacijama. Mesta iz sna i mesta od snova, u svetu koji odavno ne trpi sanjare.



I sve fizičke uspomene koje čuvamo u vezi sa tim mestima imaju svoj ograničen rok trajanja, svoju sopstvenu prolaznost i svoj sopstveni besmisao.

Ono što ostaje za naše lično zauvek ne može se dodirnuti prstima i videti očima, ostaje neuhvatljivo i neponovljivo i svaka nova poseta dobro poznatim lokalitetima, poput Heraklitove reke, potpuno je drugačija. Makar i po nekom sasvim banalnom događaju (11:25 - bačena kora od banane) ili efemernom spektaklu kao što je igra oblaka na septembarskom nebu.

Zato se nekim mestima uvek vraćamo, ma koliko malo vremena imali.



Postoje neke nevidljive niti koje nas vuku čudnim putevima, bili mi svesni toga ili ne.

Neki to nazivaju sudbinom, neki slučajnošću.

Neki samo uživaju u vožnji, koja ih povremeno vrati na neku tačku kroz koju su već prošli. Sve dok se ne vrtimo u krug, to nije nužno loše.



Planeta jeste užasno velika, ali jedino izgubljeno vreme je ono koje nam prođe u lenčarenju, ono koje provodimo nigde. Samo to vreme nemoguće je nadoknaditi.

Sva sreća pa je vreme relativna stvar i postoje mesta gde se može zaustaviti. Na nama je da ih pronađemo i da naučimo da slušamo šta nam govore.

Povratak će doći sam od sebe.



(Lokacije fotografija su namerno izostavljene. Ovo su samo neka mesta kojima se ja lično često vraćam, svesno ili ne. Toponimi uopšte nisu bitni. Interne pošalice u tekstu su takođe namerne, uglavnom zato što se još uvek trudim da održim reč, ma koliko povod nekad delovao nevažno.)



Нема коментара:

Постави коментар