16. 11. 2015.

Beljanica u oblacima


Kako se jesen bliži kraju i tmurni i hladni zimski dani neumitno primiču, ljubitelji prirode se trude da maksimalno iskoriste svaki lep vikend. Čini se da su planinari u novembru aktivniji nego ikad, pa se tako u ovo doba godine u kalendarima planinarskih društava mogu naći najraznovrsniji aranžmani, od livadarskih tura do visokogorskih akcija.

U dilemi između nekoliko sličnih ponuda, mi smo se ovog novembra odlučili na uspon na vrh Beljanice u sopstvenoj režiji. I nismo pogrešili.


Beljanica je jedan od najvećih krečnjačkih masiva istočne Srbije i pripada srpskom ogranku Karpata. 

Nalazi se dvadesetak kilometara istočno od Despotovca, oivičena rekom Resavom sa južne strane, i važi za jedno od najvećih nenaseljenih područja u Srbiji (oko 2500 kvadratnih kilometara bez stalnih naselja).

Severna strana planine je blagog nagiba, prekrivena livadama i listopadnim šumama, dok je sa južne strane greben strmo odsečen u vidu gotovo vertikalnog kamenog zida koji se monumentalno uzdiže i dominira okolinom.

Pretpostavlja se da je po belini ovih stena planina i dobila ime, a odatle sigurno potiče i naziv obližnjeg naselja Strmosten.

Pogled na Beljanicu iz naselja Lisine


Iako se ne može pohvaliti naročito velikom visinom (najviši vrh, jednostavno nazvan Vrh Beljanice, nalazi se na nadmorskoj visini od 1339 metara), uspon na Beljanicu sa južne strane smatra se za jedan od kondiciono najzahtevnijih u Srbiji.

Ka vrhu vode dve markirane staze, od vodopada Veliki Buk (o kojem više reči malo kasnije) ili od planinarskog doma koji održava PK "Beljanica" iz Svilajnca, a u oba slučaja se na svega sedam kilometara staze savladava gotovo hiljadu metara u usponu.

Za one manje avanturistički nastrojene, sa severne strane se do samog vrha može doći makadamskim putem od naselja Suvi Do. Uspon na Beljanicu sa severne strane mnogo je blaži nego sa južne, dosta blaži, sa dosta manjom visinskom razlikom, ali i manje zanimljiv...

Planinarski dom PD "Beljanica" Svilajnac

Mi smo se odlučili za varijantu uspona od planinarskog doma, koja važi za lepšu jer se sa većeg dela staze sagledava južni greben planine.

Uspon je na prvom delu staze blag, a markacija vodi svega nekoliko stotina metara od doma, gde se potom gubi u livadi...

Ovde nam je bilo potrebno nešto vremena da pronađemo nastavak staze, uz pomoć GPS aplikacije koju smo prozvali gospođa Rut, jer je uporno ponavljala "too far from route" dok se nismo vratili na pravi put.





Nakon livade markacija zamiče u šumarak i brzo izbija na široku šumsku stazu kojom se dugim i konstantnim usponom izbija na jak kolski put koji vodi ka istoku preko otvorene i blago zatalasane deonice.

Ovim putem brzo se izbija do jednog ranča, oko 150 metara od same staze, u čijoj neposrednoj blizini se nalazi vidikovac Sklopovi, sa kojeg puca pogled na kanjon Resave. Iako nas je vreme za uspon dosta dobro poslužilo, dolina reke je bila ispunjena maglom pa se reka nije videla baš kao na razglednici, ali je vidik svakako bio spektakularan.






Od ranča se nastavlja putem do jednog račvanja, gde putokaz pokazuje da se ka vrhu ide jednom strmom stazom. Međutim, ovde smo odmah izgubili markaciju i nakon nekoliko minuta probijanja kroz šiblje odlučili da konsultujemo gospođu Rut koja nam je pokazala jednu nemarkiranu stazu do vrha negde ispod nas.

Ubrzo izbijamo na put ka vrhu, doduše jedan od onih kojima se ređe ide. Kako smo dalje išli putem, tako se oko nas sve više navlačila magla i kod jedne kućice duboko u šumi, koja bi komotno mogla biti dom Baba Jage, ponovo ostajemo bez staze pod nogama.







Povuci, potegni, nekako smo ispenjali jedan oštar greben direktno iznad Baba Jagine kolibe, služeći se rukama i nogama. Čak se i gospođa Rut malo zaglupela, pa nikako nije mogla da nam pokaže tačnu putanju sve dok se nismo popeli tik do podnožnja bele krečnjačke litice.

Tamo nam se učinilo da ponovo vidimo markaciju, ali se ispostavilo da je u pitanju motivaciona poruka koju je neki šaljivdžija ostavio za one koji zalutaju u ovaj kraj šume.

Ovako osokoljeni za kratko vreme nailazimo i na markiranu stazu, gde srećemo još jednu grupu planinara koja očigledno nije imala problema sa pronalaženjem pravog puta.



Motivaciona poruka


Nakon što se izađe iz šume, do platoa Beljanice ostaje još samo da se savlada kratak, oštar uspon kamenitom stazom do livade sa koje se otvara pogled ka samom vrhu.

Vrh inače nije naročito istaknut u odnosu na okolinu, pa od trenutka kad se izbije na glavni greben završni uspon predstavlja laganu šetnju.

Ipak, gotovo je neverovatno da se ovakav krajolik nalazi na tek nešto više od 1300 metara nadmorske visine, jer po svojoj fizionomiji deluje kao da ima bar još 500 metara više: retka, niska trava, krševite krečnjačke stene, tek poneki četinar...

Čak i miris trave u kom dominira nota majčine dušice neodoljivo podseća na neke mnogo veće visine.







Međutim, od pogleda na pola Srbije koji obećavaju razne planinarske priče mi smo dobili samo pogled na neposrednu okolinu vrha i oblaka jedan deo.

Iako smo pri izlasku na greben bili iznad oblaka, dok smo stigli do vrha vetar je oko nas navukao maglenu zavesu i imali smo tek dovoljno vremena za fotografisanje pre nego što je postalo prehladno za pauzu.

Za račun borkovačkih Smrčkova, Vrh Beljanice popeli su Jovana, Miloš, Milan i pulin Marli, koji je samopregornim zalaganjem na stazi zaslužio počasno mesto na oznaci vrha.



Na savet jednog iskusnijeg člana grupe s kojom smo se sreli kod vrha odustali smo od silaska na drugu stranu, prema vodopadu (put je navodno slabo markiran i nepregledan u uslovima magle), već smo rešili da se do planinarskog doma vratimo markiranom stazom, da se ne bismo vraćali baš istim putem.

Da je svaka planina ozbiljna i na svoj način opasna, podsetila nas je i Beljanica: dok smo mi u zavetrini ručali druga grupa je odmakla svojim tempom, a oblak se toliko snažno obavio oko nas da na nekoliko metara ispred sebe nismo mogli da vidimo ništa, uključujući i stazu niz greben do spasonosne šume. 

Desetak minuta lutanja uz samu liticu, dok nam je vetar ledio kosti i igrao se našom ravnotežom, bilo je previše i za gospođu Rut, koja je u odsudnom momentu otkazala poslušnost.

Nekako smo ipak uspeli da pronađemo pravi put, a čim smo se uputili niz planinu markiranom stazom oblaci su počeli da se razilaze i granulo je sunce, kao da nam tera inat...

Pogled na Vrh, dok se još uvek nešto videlo

Da nam i spust bude zanimljiv koliko i uspon pobrinulo se suvo lišće, kojeg je na pojedinim deonicama bilo bukvalno do kolena.

Prilično neobičan osećaj: s jedne strane je vrlo prijatno tumarati kroz gomile lišća koje šušti i krcka pod nogama, dok je s druge potrebno biti naročito oprezan, jer je ovakva podloga prilično nestabilna na tako strmom spuštanju, a pod zlaćanim tepihom kriju se i neravnine i kamenje koje može biti vrlo nezgodno. 

Kad se tome doda i markacija koja je svako malo nestajala i pojavljivala se tamo gde smo joj se najmanje nadali, jasno je da na putu sa vrha nije bilo mesta opuštanju, a upravo to je bilo pravo planinarsko uživanje.





Na kraju smo potpuno izgubili markaciju i nabasali na neki kolski put.

Većamo šta nam je raditi; ako nas je Ber Grils išta naučio, to je da svaki put na kraju vodi do neke civilizacije (ali ne nužno i u Srbiji, dodaje Miloš, inače putar), pa ga pratimo nizbrdo.

Uskoro izbijamo na ono račvanje gde nas je putokaz nekoliko sati ranije poslao u šiblje i shvatamo da ta tabla zapravo i ne pokazuje na stazu kojom smi mi krenuli već upravo na kolski put kojim smo se spustili, samo što je tako postavljena da je lakše izvesti pogrešan zaključak.

Sada kad znamo gde smo, sabiramo utiske; bacamo još jedan pogled ka masivu sada već daleko iznad nas i divimo se veličanstvenoj Beljanici...





Putem se spuštamo skroz do naselja Lisine, koje deluje kao da ima duplo više ugostiteljskih objekata nego privatnih kuća, i po svemu sudeći svi posluju sasvim dobro.

Razlog za ovo je pomenuti vodopad Veliki Buk, koji je zajedno sa izvorom rečice Vrelo na kojoj se nalazi zaštićen kao spomenik prirode.

Zbog izrazite pristupačnosti, dugo se smatralo da je ovo najviši vodopad u Srbiji (sa oko 25 metara visine), sve dok u poslednjih dvadesetak godina razni avanturisti nisu otkrili čitav niz visokih vodopada na Staroj planini i Kopaoniku, pa se tako Veliki Buk više ne nalazi ni među pet najviših srpskih vodopada. To ga ipak ne čini manje vrednim; mi smo ga zatekli u trenutku kad se baš i ne može pohvaliti punom snagom, ali su energija vode i meditativni ambijent delovali na nas zaista impresivno.



Dok smo napuštali Lisine mrak je već uveliko pao, pa tako nismo mogli da se oprostimo od Beljanice još jednim pogledom ka grebenu.

Ostalo je obećanje da ćemo se ovamo u dogledno vreme vratiti. Jedna ovako lepa i pristupačna (ali i zahtevna!) planinarska tura svakako je dovoljno atraktivna da se pređe više puta.

A činjenica da se na samo dva sata vožnje od Beograda nalazi jedno ovako netaknuto prirodno blago samo uliva poverenje da ćemo se vratiti možda i pre nego što mislimo.

Vredelo bi.




2 коментара: