Nov 9, 2015

Brit Floyd u Beogradu - više nego dostojan surogat


U sklopu svoje aktuelne turneje "Space And Time World Tour 15" engleski sastav Brit Floyd ponovo je posetio Beograd. Pred prepunim auditorijumom plave sale Sava centra uspeli su da pokažu zašto važe za verovatno najbolji svetski Pink Floyd tribute band, podsetivši publiku na hitove ovog velikog sastava u godini u kojoj se navršava pola veka od njihovog osnivanja. Pink Floyd nažalost više ne postoji, ali njihova muzika će živeti još dugo, a kroz ovakve spektakle nastavlja da živi i specifični duh njihovih nastupa, koji su još davnih sedamdesetih godina prošlog veka uveli multimedijalne koncepte u svet rokenrola.

Fenomen tribute bendova pojavio se na prelazu dva milenijuma i itekako ima veze sa činjenicom da su mnogi megapopularni sastavi sa višedecenijskim prisustvom na sceni otprilike u to vreme prestali da postoje (ili samo da budu scenski aktivni) ili jednostavno postali preskupi i nedostupni velikom delu publike širom sveta. Ako ne računamo imitatore Elvisa, među prvim bendovima koji su dobili svoje tribute verzije bio je Pink Floyd, (što i ne čudi s obzirom da su od 1994. godine održali samo jedan koncertni nastup pod tim imenom), a među najpoznatijim su australijski The Australian Pink Floyd Show i pomenuti Brit Floyd.

"For long you live and high you fly,
and smiles you'll give and tears you'll cry,
and all you touch and all you see
is all your life will ever be."

"Live for today, gone tomorrow."

Brit Floyd neguju zvuk i scenski nastup kakav su Pink Floyd imali u poslednjim godinama svoje koncertne karijere, od kraja osamdesetih do sredine devedesetih godina prošlog veka. Pun, bogat zvuk, pojačan ženskim pratećim vokalima i dodatnim perkusijama, uz čuveno okruglo projekciono platno (zvano Mr. Screen) i do detalja osmišljenu igru svetlosnih efekata sa neizbežnim laserima i čuvenom svinjom na naduvavanje. Ukratko, pun muzičko-scenski ugođaj za sladokusce. Takva atmosfera dočekala je i beogradsku publiku.

"I am not frightened of dying. Any time will do, I don't mind.
Why should I be frightened of dying?
There's no reason for it, you've got to go sometime."

"Come on you raver, you seer of visions,
Come on you painter, you piper, you prisoner, and shine!"

"We don't need no education.
We don't need no thought control."

Koncept zamišljen tako da slavi pedeset godina Pink Floyd uspeo je da podseti na sve periode njihove bogate karijere, počevši od klasičnog albuma The Dark Side Of The Moon koji ih je davne 1973. godine lansirao među rokenrol elitu. Koncert je otvorio blok numera sa ovog ostvarenja, i iako je već od samog početka iole upućenom slušaocu bilo jasno da ne sluša pravi Pink Floyd (to jeste taj zvuk, ali to ipak nisu te boje glasova, da i ne pominjem Gilmorov jedinstveni gitarski stil), nije bilo teško u potpunosti se prepustiti uživanju.

"All in all it's just another brick in the wall."

"Why won't you talk to me - I feel like I'm drowning.
You never talk to me - you know I can't breathe now.
What are you thinking - we're going nowhere.
What are you feeling - we're going nowhere."

"It doesn't have to be like this.
All we need to do is make sure we keep talking."

Mada je to često slučaj kod tribute bendova, ovde nije bilo mesta pukom otaljavanju i mehaničkom pogađanju pravih nota u pravi trenutak; ovi ljudi očigledno zaista vole ovo što rade i ta emocija se itekako oseti i prenosi na publiku. Naročito emotivan bio je uvod u "The Great Gig In The Sky" na klaviru i lap steel gitari, praćen fotografijama njenog autora Ričarda Rajta koji od 2008. godine više nije među živima. Knedla stoji u grlu, nešto mi je uletelo u oko... Slično je i tokom izvođenja "Shine On You Crazy Diamond", posvećene originalnom frontmenu Pink Floyd Sidu Baretu, koji je ovaj svet napustio 2006. godine ali u jednoj transcedentnoj dimenziji koju ova pesma uvek evocira živi zauvek.

"Wave upon wave of demented avengers
march cheerfully out of obscurity into the dream."

"You better stay home and do as you're told,
get out of the road if you want to grow old."

"One of these days I'm going to cut you into little pieces."

Lično, naročito mi se dopao izbor pesama i povremeni slobodni aranžmani (doduše, sve u granicama nečega što bi i Pink Floyd sami izvodili da su i danas u prilici). Naravno, neki klasici poput "Money", "Wish You Were Here" i "Comfortably Numb" ne mogu se ni izbeći ni značajno unaprediti, ali je set lista zato osvežena nekim retko sviranim komadima kao što su "See Emily Play", "On The Turning Away" (jedina pesma snimljena u periodu bez Rodžera Votersa koju je on otvoreno pohvalio), "Sheep" i apsolutno savršeno odsvirana "The Final Cut". Jedan od najupečatljivijih momenata bilo je i izvođenje pesme "Louder Than Words" sa albuma The Endless River iz prošle godine, koju Pink Floyd nikad nisu izvodili uživo, a kako stoje stvari nikad i neće. Šteta; Brit Floyd su nam pokazali da to može da zvuči jako dobro.

"Just a world that we all must share,
it's not enough just to stand and stare.
Is it only a dream that there'll be no more turning away?"

"With world weary grace we've taken our places,
we could curse it or nurse it and give it a name."

"The sum of our parts,
the beat of our hearts is louder than words."


"Set The Controls For The Heart Of The Sun" je predstavljena u modernizovanom ruhu, kako ju je svirao Voters na svojim novijim turnejama, dok je drugi solo u "Another Brick In The Wall Part 2" (onaj koji su u produženim verzijama uživo svirali Snovi Vajt ili Tim Renvik) začinjen tapingom à la Edi Van Halen koji je začuđujuće dobro legao na svoje mesto. Možda je najviše zasmetao izostanak "High Hopes", ali je umesto nje The Division Bell predstavljen jednom od mojih omiljenih sa tog albuma, "Keep Talking"; kad sam prvi put čuo tu pesmu i Rajtov solo na klavijaturama prosto sam mogao da osetim kako se zemlja kreće pod mojim nogama, kako komad prašine na kom stojim nezaustavljivo putuje u nepoznato ogromnom brzinom. Ništa se nije promenilo ni dvadeset godina kasnije. Eppur si muove.

"Witness the man who raves at the wall
making the shape of his questions to Heaven.
Whether the Sun will fall in the evening?
Will he remember the lesson of giving?"

"Money, so they say, is the root of all evil today.
But if you ask for a rise it's no surprise
that they're giving none away."

"So, so you think you can tell Heaven from Hell, blue skies from pain?
Can you tell a green field from a cold steel rail? A smile from a veil?
Do you think you can tell?"

Nakon dva seta od po sedamdesetak minuta bend se vratio i na bis, prigodno otvoren još jednom retko sviranom numerom, "The Show Must Go On", nakon koje je usledila "In The Flesh" kojom su nas Brit Floyd podsetili da su oni ipak surogat bend, kako govori tekst te pesme. Celovečernji performans standardno je zatvorila disproporcionalno pozitivna apokaliptična disko-distopija "Run Like Hell", podigavši celu salu na noge. Iako u publici verovatno nije ostalo razočaranih, ovacije su posvedočile da je više od dva i po sata efektivne svirke ipak bilo prekratko.

"And if I show you my dark side will you still hold me tonight?
And if I open my heart to you and show you my weak side,
what would you do?"

"Relax, I need some information first.
Just the basic facts, can you show me where it hurts?"

"I've got some bad news for you sunshine,
Pink isn't well, he stayed back at the hotel,
and they sent us along as a surrogate band,
we're gonna find out where you fans really stand."

Budući da su Brit Floyd i ranije svirali u Beogradu, ostaje nada da ćemo ih uskoro ponovo videti, kad već ne možemo da gledamo Pink Floyd. Za jedan surogat, Brit Floyd su i više nego odlični. Naravno da to nikad ne može biti dobro kao prava stvar, ali može da pokuša. Na trenutke čak i uspe.

"'Cos if they catch you in the back seat trying to pick her locks,
they're gonna send you back to mother in a cardboard box.
You better run!"


Dopada Vam se ovaj tekst? Pratite perpetuuM Mobile i preko Facebooka.

No comments:

Post a Comment