18. 2. 2016.

Mokra Gora (Ibarski Kolašin) - zima 2016


Za jedan narod tako bogat najraznovrsnijim prirodnim lepotama, prosto je neverovatno koliko su Srbi nemaštoviti po pitanju toponima. Pored čitavog niza Crnih Vrhova, nekoliko Ozrena, par Hisara, tri Morave i nekoliko Moravica i još mnogo ponovljenih imena, u Srbiji postoje i bar dve Mokre Gore. 

Ona poznatija je malo ali turistički znamenito naselje u zapadnoj Srbiji, između Tare i Zlatibora, čuveno po atraktivnoj železničkoj trasi "Šarganske osmice" ali i Kusturičinom etno-naselju Drvengrad koji već godinama privlači horde ljubitelja kiča od drveta.

Manje poznata istoimena planina u oblasti Ibarskog Kolašina, pravi je skriveni biser prirode i raj za planinarske sladokusce. Članovi planinarskog kluba "Borkovac" iz Rume imali su tu čast i zadovoljstvo da februarske praznike provedu na ovoj izuzetno atraktivnoj, a čini se ipak neopravdano zapostavljenoj planini.


Ibarski ili Stari Kolašin je oblast koja se prostire dolinom reke Ibar na razmeđu uže Srbije (tačnije Raške oblasti), Kosova i Crne Gore, a u njenom središtu nalazi se surova lepotica Mokra Gora.

Njen najviši vrh, Pogled (2156 m.n.v.), drugi je po visini u užoj Srbiji (posle jedva 13 metara višeg Midžora sa Stare Planine) i nalazi se na samoj tromeđi uže Srbije, Kosova i Crne Gore.

Za svoju zimsku vikend-akciju, rumski planinari namerili su da uz pomoć gostoljubivih domaćina iz novopazarskog planinarskog kluba "Sandžak" ispenju ovaj negostoljubivi vrh, poznat po tome što je jako malo ljudi uspelo da ga popne u zimskim uslovima, kada se vremenske prilike menjaju čak i iz minuta u minut, a snežni nanosi dostižu visinu veću od metra.

Selo Draga




U "bazni kamp", planinarski dom "Pogled", stigli smo u rano subotnje jutro posle noćne vožnje od Sremske Mitrovice i Rume, ne propustivši prethodno da zoru dočekamo doručkom od nadaleko čuvenih novopazarskih mantija sa kiselim mlekom.

Nakon što smo se u Novom Pazaru našli sa domaćinima, nastavili smo put do sela Draga kojim dominira velelepna nova džamija sa dva bela minareta. Odavde autobus nije mogao dalje, pa smo poslednjih pet kilometara ispešačili smrznutim makadamskim putem koji se usput neprimetno pretvorio u izlokanu blatnjavu džadu i završio na širokom proplanku ispred samog doma.




Onima koji traže hotele sa pet zvezdica najtopliji savet je da Mokru Goru izbegavaju u širokom luku. 

Planinarski dom "Pogled", koji se nalazi na oko 1350 metara nadmorske visine, nevelika je brvnara sa tridesetak mesta za spavanje, od čega su samo nekoliko kreveti u odvojenoj spavaonici a ostatak dušeci rasprostrti po patosu na tavanu sa drvenim podom.

Glavna prostorija koja ujedno služi kao trpezarija, kuhinja i dnevni boravak ima oko tridesetak kvadratnih metara i ume da deluje prilično skučeno kad se u nju nagura dvadesetak ljudi.

Dom ima tehničku vodu koja nije za piće (pijaća voda se dovlači sa obližnjeg izvora), ima rudimentarni toalet ali ne i tuš, ima agregat koji se često gasi i napurnjan kamin pored koga se teško može sedeti od vreline, koji opet nije dovoljan da održi ceo prostor zagrejanim kroz noć, pa se tako pred svitanje treba dobro zabundati u vreći za spavanje...

Skromnom planinaru dovoljno, noćna mora za razmažene turiste.

Možda je baš zato Mokra Gora tako slabo poznata u najširim krugovima, ali ako je to cena za očuvanje netaknute prirode, zašto menjati išta?

Planinarski dom "Pogled"


Ko je pored ove vatre sedeo, ni pakao mu neće teško pasti...


Od doma do vrhova Pogled (2156 m.n.v.) i Beleg (2006 m.n.v.) vodi jedna staza duga tek nekoliko kilometara (od doma do vrhova ima jedva nešto više od tri kilometra vazdušnom linijom), ali se usput savladava preko 800 metara u usponu, što je u kombinaciji sa snegom dubokim više od pola metra krupan zalogaj i za one u najboljoj kondiciji.

Prvi dan boravka proveli smo uglavnom u druženju sa domaćinima i šetnji oko doma, izašavši samo predveče na uzvišicu Mečkino brdo (oko 1440 m.n.v.) u neposrednoj blizini, sa koje se pruža odličan vidik na Pešter i okolinu, spremajući se za sutrašnji uspon.

Pogled sa Mečkinog brda



Jutro je osvanulo vedro i suvo i dan je obećavao idealne uslove za uspon. Ka vrhu je krenula cela grupa iz Rume i Mitrovice, predvođena mladim lokalnim vodičima od kojih je najstarijem jedva dvadesetak godina, ali već imaju zavidno planinarsko iskustvo.

Među njima se kao glavni istakao mlađani Denis, nećak tragično stradalog velikana jugoslovenskog alpinizma Safeta Mavrića - Ćake, koji je po svemu sudeći od ujaka nasledio penjački talenat i veliku ljubav prema planini, zbog čega ima mnogo izgleda da postane izuzetan planinski vodič ako se tome posveti; pomalo nadobudan mladalački stav će se s godinama već izbrusiti...

Mladi Denis se iskazao ne samo dobrim terenskim vođenjem grupe, već i odličnom prognozom promene vremena, koja nas je i sprečila da izađemo na Pogled kao što je bilo planirano.





Pogled na Goliju
Molika, endemska vrsta četinara

U trenutku kad smo izašli na plato Zogića Stanovi (oko 1850 m.n.v.) po čijoj sredini ide srpsko-crnogorska granica, vreme je bilo toplo, sunčano i delovalo je vrlo stabilno.

Kod napola urušenih katuna napravili smo kraću pauzu za ručak, nakon koje je vodič odlučio da odustajemo od daljeg uspona zbog moguće promene vremena, što nam se isprva činilo prilično neverovatnim.



Napušteni katuni na platou Zogića stanovi
Ove dve kućice se već nalaze u Crnoj Gori...

Nekima od nas apetit za akcijom još uvek nije bio zadovoljen, pa smo sa drugim mladim vodičem Emirom na brzinu ustrčali uz najbliži vrh Smailova kula (1947 m.n.v.), mada ne i do samog kraja.

Sa jednog sedla neposredno pred završni uspon bacili smo nakratko pogled na istok prema glavnom delu Ibarskog Kolašina i Kopaoniku u daljini, a zatim videli i kako sa jugozapada vetar navlači zavesu magle preko Pogleda i Belega. Sve što smo mogli je da se spustimo natrag u dom.

Najupornija ekipa pri vrhu Smailova kula (1947 m.n.v.)
Pogled u magli

Zajednička fotografija na platou Zogića stanovi

Nakon kraće rasprave posle večere, gde je jedna strana zagovarala ponovni pokušaj uspona a druga uporno tvrdila da je nemoguće popeti se na Pogled u zimskim uslovima, odlučeno je da se sutradan ekipa "Borkovca" podeli u dve grupe, od kojih bi jača pokušala da ide brzo i ipak izađe na vrh, a druga da krene lagano, pa dokle stigne...



Plan je pokvarila jaka kiša, koja nam nije dozvolila da napustimo dom pre 9 sati, što je već u startu bilo prekasno za uspešan pokušaj uspona.

Predvođeni starijim vodičem Fahirom Demčovićem - Šiljom, svi smo zajedno lagano izašli na Mečkino brdo, a zatim i na vidikovac Krš Čelin (1466 m.n.v.), odakle se pruža izvanredan pogled na dolinu Ibra.


Dan kad je Mokra gora u potpunosti opravdala svoje ime...
Dnevni pogled sa Mečkinog brda
Vrh Krš Čelin (1466 m.n.v.)
Zajednička fotografija na Mečkinom brdu

Dalje smo produžili putem ka Pogledu, bez nekog tačno određenog cilja, ali kako su se meteorološke prilike u međuvremenu znatno popravile, proradio je i adrenalinski crv.

Ideja o novom pokušaju uspona se prvo javila u poluglasnim komentarima, a već pola sata kasnije prtili smo stazu uz severnu stranu Smailove kule, strmijim i kondiciono težim, ali zato i kraćim putem do vrha.



Medveđi tragovi u snegu; ako je istina ono narodno verovanje o medvedu
i njegovoj senci na Sretenje, očekuje nas još šest nedelja zime...

Željko prop'o!

Kako se temperatura pela, tako je i želja u nama rasla, pa se deo ekipe koji je trebalo da čini jaču grupu za uspon spontano odvaja i grabi napred.

Sneg je na pojedinim mestima dubok preko metra, noga propada i ne dolazi do čvrstog tla; na čelu prteće kolone smenjujemo se Šiljo, drug Radić, Šomi, Pegaz, Željko i ja, a začelje drži stameni Zemo u ulozi parnog valjka za tabananje staze.

Borimo se sa nedostatkom daha i sumanutim pulsom, svi mišići u nogama gore, ali nema stajanja jer Šiljo veruje da možemo do vrha za par sati. Međutim, nekoliko stotina metara od vrha Smailove kule vetar se opet okreće protiv nas, oblak se ponovo navlači, počinje kišica i teška srca donosimo odluku da od uspona odustanemo i drugi put.

Pogled ponovo ostaje (ne)daleko iznad nas, obavijen plaštom magle, neuhvatljiv i prkosan...

Šiljo vodi ka vrhu



Kao oblak preko planinskih vrhova, vreme za povratak kući se neprimetno prikrada i odjednom je tu. 

Pakujemo rančeve, pozdravljamo se sa dobrim domaćinima, razmenjuju se brojevi telefona, Facebook profili, dogovaraju se i neke zajedničke akcije...

Na povratku do sela Draga temperatura raste do neverovatnih dvadesetak stepeni, dan je idealan za uspon. Kao da nas planina začikava da joj se vratimo, da dovršimo svoj naum, a ne zna da bismo se vratili i bez toga...







Po povratku u Rumu sedim sa drugom Radićem i Nedom, pa još jednom sumiramo utiske.

Kad se zaborave sva nervoza sa staze, sitne čarke izazvane frustracijama zbog lošeg vremena pred sam vrh i drugi tipično planinarski problemi, sve što ostaje je jedan osećaj lepote i zadovoljstva. Drug Radić to jako lepo sumira rečima "kao da smo bili u nekoj bajci".

Bajkovita Mokra Gora možda ostaje fizički daleko, ali će uvek biti tu negde u nama.

Uspon će možda biti treća sreća, ali ljubav je zato bila na prvi pogled.




Нема коментара:

Постави коментар