1. 2. 2016.

Svetosavski pohod na Crni vrh, 2016


Mnoga planinarska društva u Srbiji vezuju svoje tradicionalne manifestacije za Savindan, kao jedan od najznačajnijih verskih praznika u Srba.

Među njima je i planinarsko-smučarski klub "Juhor" iz Jagodine, koji već deveti put organizuje akciju pod nazivom Svetosavski pohod planinara, na planini Crni vrh između Jagodine i Kragujevca.


Crni vrh je verovatno najčešći planinski toponim u Srbiji.

Srpska verzija Vikipedije lista ukupno devet Crnih vrhova na srpskim planinama (iole značajnijih), uz još nekoliko naselja istog imena. Popis planinskih vrhova u Srbiji koji je sastavio naš poznati alpinista i geograf Iso Planić nabraja čak 84 Crna vrha, a i taj spisak je daleko od potpunog...

Iako ga neki planinari smatraju delom Juhora, Crni vrh između Kragujevca i Jagodine ovde se navodi kao zasebna planina, što itekako ima smisla kad se pogleda reljefna karta na kojoj je ovaj kraj jasno odvojen od masiva Juhora dolinom reke Belice.





Ukoliko posmatramo Crni vrh kao posebnu celinu, u pitanju je malena planina okružena morem brdašaca čija visina jedva prelazi 400 metara, na prostoru između reka Belice, Ždraljice, Lepenice i Velike Morave, stopljena sa Bešnjajom kao sestrom bliznakinjom na zapadu.

Najznačajniji vrhovi su Crni vrh (708 m.n.v.), Srednji vrh (641 m.n.v.) i Mali vrh (630 m.n.v.).





Staza koju su domaćini iz Jagodine odabrali za ovogodišnji Svetosavski pohod ne može se nazvati zahtevnom, ali je daleko od nezanimljive i dosadne.

U krugu od desetak kilometara oko najvišeg Crnog vrha, sa startom i ciljem kod istoimene planinarske kuće koju održava PSK "Juhor", smestilo se nekoliko zanimljivih vidikovaca, sela, izvora, ali i par strmih deonica za sasvim zadovoljavajuće preznojavanje.

Da nam pešačenje ne bude prekratko, do planinarske kuće smo došli stazom od sela Gornje Štiplje, šljapkajući po potočićima kojim se planina cedila od nedavno okopnelog snega. Od sela do starta akcije savladali smo oko 250 metara nadmorske visine na oko dva kilometra staze. Solidno zagrevanje.





Među nekoliko stotina učesnika akcije najviše ih je bilo iz neposredne okoline, a našlo se tu i dosta planinara s juga Srbije, ali i iz Makedonije. Spram atraktivnosti akcije i više nego odlično.

Od planinarske kuće do najviše tačke Crnog vrha nema više od dvestotinak metara staze, ali je nažalost sam vrh za planinare nedostupan.

Ovde se nalazi radijski repetitor, ali i vojni objekat zbog kojeg je najstrože zabranjeno fotografisanje. Čak su nam rekli da nije retka situacija da stražari oduzimaju planinarima fotoaparate i mobilne telefone; ovog puta nismo ih sreli, pa je "pala" i poneka fotografija.





Zbog toga što je na sam vrh pristup zabranjen, obeležje vrha nalazi se na obližnjem uzvišenju, takoreći sekundarnom vrhu, koji je sa svojih 705 metara nadmorske visine samo tri metra niži od najvišeg vrha.

Mi smo kotu 705 ipak ostavili za kraj, a od malog platoa ispred vojnog objekta pošli smo na suprotnu stranu, prativši zatalasanu kosu do Malog vrha ispod kojeg se takođe nalazi jedna visoka antena, gde smo napravili prvu veću pauzu za fotografisanje.








Od Malog vrha put je dalje vodio nizbrdo do zaseoka Kalenovac. Usput smo prešli nekoliko lepih otvorenih livada s kojih se pruža sjajan pogled ka istočnoj strani. Na horizontu prepoznajemo Beljanicu, Kučajske planine, veličanstvenu gromadu Rtnja iznad oblaka...

Čak ni vrlo klizavo blato (pa i poneki pad) nije moglo da pokvari vrlo lep doživljaj, za koji je svakako bio zaslužan divan planinski ambijent ali i pravi prolećni dan, sunčan, vedar i topao.






Kalenovac, simpatično tipično šumadijsko selo, izgleda kao izvučeno iz filmova ili serija Dragoslava Lazića i Radoša Bajića. Iza svake tarabe čovek prosto očekuje da ugleda nekog brkajliju sa naherenim šeširčetom, ali umesto toga pogled pronalazi samo pustoš...

Nemi dimnjaci svedoče da čak i u onim malobrojnim kućama sa celim krovovima, zavesama u prozorima i oplevljenim bašticama nema nikoga. One najsređenije verovatno čekaju vlasnike da dođu iz Jagodine ili Kragujevca, tek na vikend...









Podno sela, ukraj jedne široke livade, nalazi se izvor poznat kao Kalenovačko vrelo. Česma sa tri cevi podignuta je 1943. godine u spomen borcima iz Kalenovca palim u I svetskom ratu.

Za ovu vodu meštani kažu da leči alkoholizam, ali i da je ne treba piti sa srednje cevi: iako je u pitanju voda istog izvora, unutar česme nalazi se primitivan sistem za filtraciju iz kog se blato i prljavština cede kroz ovu cev.

Za one koji ipak nisu hteli da eksperimentišu sa kalenovačkom vodom (mogu da kažem da je prilično dobra), domaćini su ponudili vruć čaj od šipka s limunom.







Iz Kalenovca se konačno kreće uzbrdo, nazad put Crnog vrha, tačnije kote 705.

Usput se prolazi još jedan izvor pitke vode, pored kojeg ipak nismo pravili dužu pauzu. Izvor nazvan Glava voda navodno leči glavu.

Prisećam se jednog čiče koga smo prošle godine sreli na Orjenu i pitam se, njegovim rečima, da li je voda dobra za glavu ili za u glavu. Samo se malo umivam, meni moja glava sasvim odgovara.







Odmah posle izvora kreće se i u završni uspon do kote 705. Na nešto više od kilometar i po staze savladava se oko 250 metara uspona, što se pred sam izlazak na greben pretvara u opaku strminu.

Ovo je ujedno i najteži deo staze, mada se ne može realno nazvati i teškim, a uspeh je nagrađen odličnim vidikovcem okrenutim ka jugu, prema Juhoru, Goču i Kopaoniku. Do kote 705 odavde ima samo stotinak metara vrlo blagog uspona, do uredno obeleženog kamena na vrhu, pored još jedne telekomunikacione antene i trafo stanice.








Od kote 705 nazad do planinarske kuće stiže se za svega desetak minuta, istočnim obodom Crnog vrha, uskom stazom između ograde vojnog kompleksa i strme padine koju ovdašnji žitelji zovu "polje sremuša". Po mirisu se lako zaključuje i zašto.

Iza žice zatičemo stražara, pozdravljamo se i nastavljamo nizbrdo. U domu nas već čeka topao ručak, dok iznad nas jagodinski Crni vrh ostaje van domašaja nas civila...





Mada je Svetosavski pohod na Crni vrh daleko od planinarskog spektakla, ovaj kraj itekako vredi videti, pre svega jer planinari bazirani van Šumadije ređe imaju prilike da ga posećuju. Ipak su neke druge planine u blizini mnogo izazovnije.

Domaćini iz Jagodine opravdali su poslovično šumadijsko gostoprimstvo, a i pokazali kako se grupa od preko petsto ljudi vrlo lako može kontrolisati sa samo nekoliko lokalnih vodiča. Neću da kažem da nije bilo i malo nedoumica na koju stranu krenuti na nekim raskrsnicama, ali to je bilo više zato što su se neki gosti pravili pametni nego zato što je staza bila slabo obeležena ili vodiči ispod nivoa zadatka. 

Lično, ovogodišnjim Svetosavskim pohodom sam i više nego zadovoljan, a ako PSK "Juhor" spremi nešto jednako zanimljivo i neki drugi put, nema sumnje da ću se ponovo odazvati pozivu.

Sa zadovoljstvom.



GPS trek akcije možete preuzeti odavde:
http://www.wikiloc.com/wikiloc/view.do?id=12144307



Нема коментара:

Постави коментар