31. 10. 2016.

Kup Fruške gore za kraj treking sezone 2016.


Poslednje kolo Vojvođanske treking lige za 2016. godinu, ujedno i poslednje treking takmičenje u ovoj sezoni, održano je protekle subote, 29. oktobra.

Za potrebe ove trke iskombinovane su nekima dobro poznate staze Fruškogorskog maratona, a istog dana održan je i drugi Jesenji Fruškogorski maraton, tako da se na Popovici okupilo preko 300 učesnika obe akcije. Lepa cifra s obzirom na vremensku prognozu i uslove na stazama, a lepi su ostali i utisci posle održane trke, ali i cele ovogodišnje takmičarske sezone.


Pošto znam da mnogi od ovih tekstova čitaju samo prva dva-tri pasusa, odmah na početku moram da pohvalim organizaciju trke, ali i cele sezone.

Novosadski Železničar je dobro uhodana mašinerija koja već decenijama unazad na svojim plećima iznosi najveći teret Fruškogorskog maratona, pa se to iskustvo itekako oseti i u organizaciji kola VTL i Jesenjeg maratona.

Ako je nešto zameriti, to je što su ove dve, inače nepovezane, akcije zakazane za isti dan, pa su tako mnogi koji bi inače išli na obe staze ostali uskraćeni za jednu, ali treba biti svestan da je ovako mnogo lakše u smislu organizacije pa ne treba biti ni suviše kritičan. A kilometri pređeni na Jesenjem maratonu ionako se ne računaju u zbir za značke Fruškogorskog maratona, ako nekome to toliko znači.

Prijave u toku
Konsultacije na najvišem nivou

Iako nisam učestvovao na svim trkama ove sezone, nije mi teško da primetim koliko su neki aspekti organizacije poboljšani u odnosu na prethodne godine.

Tu pre svega mislim na ažurnost i brzinu objavljivanja rezultata (mada su u pitanju tek nijanse), bolji rad kontrolora na stazi i bolje uređene staze nego prošlih godina. Nešto od toga je rezultat iskustva (principom pokušaja i grešaka, reklo bi se), ali se za dosta poboljšanja treba direktno zahvaliti novom direktoru VTL Goranu Žigiću, koji je nezahvalnu poziciju u fotelji prvog direktora lige (i rodonačelnika trekinga u Srbiji) Zokija Vukmanova okrenuo u korist svih zaljubljenika u prirodu i pešačenje na duge staze.

Pa ako je neko i sumnjao u novo rukovodstvo lige (a lagao bih kad bih rekao da nisam i sâm imao nekih kritika na početku sezone), Goran nas je svojim radom sve uverio da je pravi čovek na pravom mestu i da za treking u Vojvodini (i šire) nema zime.

Poslednje instrukcije takmičarima



Nažalost, kraj ovogodišnjeg turnusa Vojvođanske treking lige obeležila je nimalo lepa vest.

Nepunu nedelju dana pred poslednju trku sezone ovaj svet je iznenada napustio Reza Karimi - planinar, maratonac, orijentirac, jedan od najistaknutijih trekera na ovim prostorima. Večito nasmejan, prepun pozitivne energije, sjajni Iranac koji je Srbiju odavno odabrao za svoj dom preminuo je na planinarenju na Fruškoj gori, radeći ono što je voleo.

Učesnici Kupa Fruške gore, među kojima je bilo mnogo njegovih bliskih prijatelja i još više površnih poznanika, odali su mu poslednju poštu minutom ćutanja pred start, a mnogi trkači posvetili su mu svoje učešće u ovoj trci. Reza će svima koji su ga poznavali ostati u najlepšem sećanju, a njegov odlazak predstavlja veliki gubitak za treking i planinarstvo kod nas uopšte.





Što se same trke tiče, sve što je u subotu moglo da prođe dobro, prošlo je dobro: vreme je bilo naklonjeno trkačima (ni toplo ni hladno, malo kišice tek da osveži, lagana i meka podloga), kontrolori su bili ljubazni i predusretljivi, staze dobro markirane i obeležene.

Sve što je moglo poći naopako, uglavnom je izbegnuto, uz izuzetak par lakših povreda na stazi kao danak klizavom blatu na nekim deonicama.

Spomenik Sloboda na Iriškom vencu, i dalje na meti kradljivaca bakra
Godinu i po dana nakon što sam ukazivao na ovaj problem,
i istočna strana je ostala bez friza...


Jedan utisak koji me je iznenadio je koliko je bilo lutanja i kolebanja među pojedinim učesnicima, a mnogi su se posle žalili kako staze nisu bile dobro markirane.

Iskreno, kao neko ko poznaje mnogo fruškogorskih staza kao svoj džep (uključujući i svaku baru na trasi Jazak-Brankovac) na markaciju retko obraćam pažnju, ali moram priznati da je markacija bila sasvim solidna s obzirom da od proleća nije obnavljana (a ponegde i duže od toga), pa ove zamerke pre treba pripisati manjku pažnje ili iskustva kod pojedinaca nego realnom stanju stvari na terenu.


Take me down to the...

Prizor koji se na deonici Jazak-Brankovac može videti
i u najsušnijem delu godine

A da nikome posle trke ne bi ostao gorak ukus u ustima, organizatori su sve finišere obradovali sitnim kolačima na cilju, uz neizbežne diplome i spomen-bedževe, a najverniji učesnici (sa pet i više učešća na devet ovogodišnjih kola) nagrađeni su bandanom sa logom VTL.

Ponekad ovako sitni gestovi govore više od krupnih reči o trudu koji se ulaže da svi učesnici lige budu zadovoljni, a sve one muke koje ostaju iza kulisa i nevidljive za većinu itekako su se isplatile. 

Ovogodišnji ciklus trekinga nije mogao biti završen na lepši način i u pozitivnijoj atmosferi.

Isin čot (522 m.n.v.), treći vrh po visini na Fruškoj gori
Brankovac, ne tako davno popularno odmaralište, danas napuštena ruina


Šta dalje sledi? Za većinu takmičara zaslužen odmor, za organizatore i rukovodstvo lige još rada da sledeća sezona dočeka stare i nove učesnike na visokom nivou na kakvom je ova završena.

A sezona 2017 počinje već 14. januara sada već tradicionalnim Novogodišnjim maratonom u Šidu, za koji se iskreno nadam da će ponuditi i stazu od preko 40 kilometara o kojoj je prošle godine bilo reči, ali ne i dovoljno vremena za uređivanje...




Sve sumnje u budućnost trekinga u Srbiji i Vojvodini odavno su razvejane, a po svoj prilici ta budućnost će biti i svetlija nego što se činilo.

Svakako ćemo biti tu da se uverimo i iz prve ruke.




Нема коментара:

Постави коментар