16. 11. 2016.

Ekspedicija Zagajička brda 2016.


U nedelju, 13. novembra 2016. godine, planinarski klub Borkovac iz Rume održao je poslednju ovogodišnju akciju, na Zagajičkim brdima.

Lagano ravničarenje u kasnu jesen najavljivano je i željno iščekivano cele godine, tako da uopšte nije bitno što nismo prešli famoznih 500 metara nadmorske visine gde brda postaju planine - ekspedicija Zagajička brda 2016. ispunila je sva očekivanja.


Ukratko, tok ekspedicije bi se mogao prikazati ovako:
6:03 Polazak grupe iz Sremske Mitrovice.
6:30 Dolazak u Rumu i popunjavanje brojnog stanja.
6:40 Pakovanje taktičke aparature neophodne za realizaciju ekspedicije.
6:55 Polazak grupe iz Rume.
9:25 Postavljanje baznog kampa u selu Grebenac. Montaža taktičke aparature.
9:35 Priprema za uspon.
9:55 Polazak penjačke grupe.
10:26 Izlazak iznad kote 200.
11:25 Aklimatizacioni uspon na najviši vrh Dumače (241 m.n.v.).
11:58 Nastavak uspona na najviši vrh Zagajičkih brda.
12:02 Vrh na vidiku!
12:34 Završni uspon na najviši vrh Zagajičkih brda (251 m.n.v.), severnim smerom.
12:55 Prečenje Zagajičkih brda sa zapada na istok, spuštanje ka dolini Skamnjel.
13:06 Izlazak iz zone 200.
13:31 Ulazak u dolinu Skamnjel.
14:51 Povratak u bazni kamp.
15:19 Demontaža taktičke aparature.
15:31 Napuštanje baznog kampa.
15:56 Dolazak u Staru Palanku i izlazak na najnižu tačku Vojvodine (75 m.n.v.).
16:20 Povratak u Rumu i Sremsku Mitrovicu, uz zanemarljive gubitke u ljudstvu.


Dumača


Sad bez sve šale, Zagajička brda su vrlo zanimljiv lokalitet u južnom Banatu. Iako se nalaze u sklopu specijalnog rezervata prirode Deliblatska peščara, potpuno su drugačije po nastanku i obliku, što je primetno već na prvi pogled.

Predeo koji se obično naziva zajedničkim nazivom Zagajička brda deli se na dve jasno odvojene celine, Zagajička brda i Dumaču, mada različiti izvori na internetu mogu samo izazvati konfuziju kod onih koji pokušavaju da saznaju više o ovim predelima.





Odmah severno od sela Grebenac (rumunski Grebenaț) u opštini Bela Crkva nalazi se Dumača - predeo lesnih brdašaca pod listopadnom šumom u kojoj se mogu videti i poneke mediteranske vrste, poput rogača. S obzirom na to da smo ovu akciju održali već na prelazu jeseni u zimu, možemo samo da zamislimo koliko su guste šume Dumače u periodu najjače vegetacije kad su neki delovi čak i ovako kasno u kalendaru gotovo neprohodni.

Najviša tačka Dumače nije obeležena i nalazi se negde na obodu jedne njive pored smo prošli, a odmah po izlasku sa tog poteza otvara se pogled ka severozapadu i našem krajnjem odredištu - Zagajičkim brdima.







Zagajička brda su takođe lesni oblici reljefa, ali su za razliku od Dumače obrasli stepskom vegetacijom, što ih čini jednim od poslednjih sačuvanih stepskih predela u Vojvodini. Zanimljivo je da se na njihovim padinama i danas može videti trska, koja ovde raste još od vremena kad su ova brda činila ostrvo u Panonskom moru.

Međutim, Zagajička brda najpoznatija su po karakterističnoj morfologiji sa mnoštvom izuvijanih grebenčića sa poluloptastim završecima, što im daje nestvaran i bajkovit izgled. Nažalost, najbolje vreme za posetu ipak nije jesen, jer padine deluju mnogo lepše s proleća, pod zelenom travom, ali ni tmuran i siv dan nije uspeo da pokvari magiju ovog mesta.





Za najviši vrh Zagajičkih brda ponegde se kaže i da je treći po visini u Vojvodini, što naravno nije tačno.

Ako i zanemarimo činjenicu da vrh Zagajičkih brda tehnički nije ni vrh (jer ne prelazi 500 metara nadmorske visine), na Vršačkim planinama i Fruškoj gori i dalje ima bar dvadesetak viših vrhova, pa čak i onih nižih od 500 metara.

Ono što je pisac hteo da kaže je da je vrh Zagajičkih brda treći među najvišim vrhovima vojvođanskih uzvišica, posle Guduričkog vrha na Vršačkim planinama (641 m.n.v.) i Crvenog čota na Fruškoj gori (539 m.n.v.).

Ako je za utehu, visovima Zagajičkih brda mogli bi pozavideti stanovnici nekoliko evropskih država. A i to je nešto.






Na najvišoj tački Zagajičkih brda nalazi se obeležje u vidu zidanog obeliska koji štiti tačku geodetskog premera iz vremena Austrougarske.

Iako mnogi tvrde da je obelisk podignut za vreme Marije Terezije, s obzirom na čeličnu armaturu u betonskom postamentu najsigurnije bi bilo datirati ga u početak XX veka, verovatno neposredno pred izbijanje I svetskog rata.

Uz obelisk je mnogo kasnije podignut i visoki meteorološki stub za merenje brzine vetra, kojeg u južnom Banatu nikad ne manjka. Naprotiv.






Upravo zbog jakog i hladnog vetra duže zadržavanje na vrhu preporučljivo je samo učenicima koji bi hteli da izbegnu kontrolni u ponedeljak, nama veteranima je i dvadesetak minuta bilo sasvim dovoljno. 

Tim pre što je izmaglica na horizontu sakrila (kako kažu) odlične poglede na Deliblatsku peščaru na jugozapadu, Vršačke planine na severoistoku, Dunav na jugu i vrhove Karpata daleko na istoku...







Po povratku u Grebenac usledila je konsolidacija redova, spajanje pešačke grupe sa izletničkom koja je popodne provela u Beloj Crkvi, pa zajednički ručak.

Kome nije bilo dosta šetnje, mogao je da obiđe i centar uspavanog sela kojim dominira Rumunska pravoslavna crkva Vaznesenja Gospodnjeg, zaštićeni spomenik kulture od velikog značaja, sa polovine XVIII veka.






A kad već nismo bili u prilici da se popnemo u neke ozbiljne visine, na brzinu smo odlučili da se spustimo do ozbiljnih nizina, tačnije do najniže tačke Vojvodine koja se nalazi negde na potezu između ušća kanala DTD i ušća Nere u Dunav, kod Stare Palanke.

Zvanično, najmanja nadmorska visina u Vojvodini iznosi 75 metara, iako je GPS na jednom mestu izmerio čak deset metara manje. Tačna lokacija nije obeležena pa ne možemo znati jesmo li zaista i stali na "dno Vojvodine", ali svakako smo bili dovoljno blizu, dok je rani sumrak obavijao tvrđavu Ram na suprotnoj strani Dunava...

Ušće kanala DTD u Dunav
Možda je baš ovo najniža tačka Vojvodine


I šta je ostalo do kraja sezone? Za Borkovac više ništa, bar što se tiče akcija. Misli se već okreću planovima za sledeću godinu, a šta nam ona nosi, videćemo.

Lično, nadam se da će se do kraja ove godine naći dovoljno vremena za bar još jedno pravo planinarenje...

Do januara ima još mesec i po dana. Šteta bi bilo ne iskoristiti ih...




2 коментара:

  1. Veroljub Adamović18/11/16 20:00

    Zdravo Milane,
    hvala na još jednoj avanturi rumskih avanturista, koju si duhovito opisao. Pre oko godinu dana na "5kazanju" TV NS, bio je prilog o Dumači koja mi se jako svidela, i od tada sam je stavio na spisak mesta koja treba da obiđem. Na žalost to još nisam uradio a na tvojim slikama vidim da baš i nije toliko lepa u jesen (kao što si i sam prokomentarisao). Nadam se da ću je osvojiti nekog lepog maja.
    Ono zbog čega ti ovog puta pišem, su nadmorske visine. Kažeš da ste se spustili u ozbiljnu nizinu (najnižu tačku Vojvodine) i da ona kod Stare Palanke iznosi 75mnv. Šaljem ti kartu tog dela na kojoj možeš da vidiš da je kod ušća Karaša u Dunav, na njegovoj levoj obali kota 67,8m, što znači da je obala uz Dunav kod St.Palanke oko 67m a kod ušća Nere je još niža. Što znači da je Vojvodina dobro potonula. :)

    Karta

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Pozdrav, Ljubo! Po ko zna koji put hvala na lepim komentarima.

      Nisam ranije primetio ovu tačku kod ušća Karaša. Ako je ona zaista 67,8m onda nije neverovatno i da je kod ušća kanala DTD 65m koliko je izmerio GPS. Podatak o 75m je zvaničan, što naravno ne mora da znači i da je tačan, a pretpostavljam da se po tom pitanju posmatraju samo tačke koje su stalno van akvatorije reke i na koje promena vodostaja ne utiče... U svakom slučaju, eto povoda za jedno ozbiljnije i preciznije merenje, koje bi nažalost ipak morao da preuzme neko stručniji, najbolje geodeta. Pa ako ima zainteresovanih, eto ideje. :)

      Veliki pozdrav i svako dobro!

      Избриши