2. 11. 2017.

U Preševu, godine dve hiljade sedamnaeste


Šta mi je sve ovo uopšte trebalo, razmišljam dok četvrti put slušam glas automata koji me obaveštava da pozvani korisnik trenutno nije dostupan.

Sedim u automobilu u centru Preševa i ne izlazi mi se napolje, delom od ukočenosti posle skoro petsto kilometara vožnje, delom jer se ne osećam najbezbednije. Uveliko je noć, potpuno sam sâm, prolaznici govore jezikom od kog ne razumem ni reč, a svi smo se naslušali priča o gostoprimstvu prema Srbima u ovim krajevima. Istina, od poslednjih incidenata prošlo je mnogo godina, ali pravu prirodu ovog mira ne bih baš da testiram na svojoj koži...

Od devetnaest zvaničnih delegata, Planinarski savez je na republičku akciju Ostrovica 2017 našao da pošalje baš onog iz najudaljenijeg mesta na karti. Mene.

Razmišljam koliko bi bilo racionalno okrenuti se i vratiti se kući, onda još jednom okrećem broj...


Sat vremena i nekoliko telefonskih razgovora kasnije, nalazim se sa Redžepom. Redžep ima pedesetak godina i srpski tek natuca, sporazumevamo se kako znamo i umemo. Bajram, koji je trebalo da me čeka u centru grada, ostao je u planinarskom domu gde nema mreže.

"Idemo mi sad u kafanu", kaže Redžep.

"Ma kakvu kafanu", kažem, "već je kasno".

"Idemo u kafanu", ponavlja.

Idemo u kafanu.




Ulazimo u pristojno uređen lokal, pomalo kičastog enterijera, sa prigušenim svetlom, štanglicama od lomljenog kamena i kovanim gvožđem.

Za nekoliko spojenih stolova sedi petnaestak ljudi, kad nas ugledaju da ulazimo jedan od njih ustaje, skoro trči ka meni, pruža mi ruku čvrstu kao kamen i ljubi me u obraz. Sadat, upoznaje nas Redžep. 

Rukujem se sa skoro svima za stolom dok tražim stolicu u nekom budžaku.

"A ne, ne, ti si delegat", kaže Sadat i postavlja me u čelo stola. Petnaest pogleda netremice uprto u mene. Očekujem da se probudim, ali neće.

"Kako si", pita Sadat. Odgovaram kratko, onda neko drugi postavlja isto pitanje, pa za njim i treći. Shvatam da je kod većine za stolom to sve ili skoro sve od znanja jezika države u kojoj žive...

Smile and wave, boys, odjekuje mi u glavi dok rukama i nogama pokušavam da se sporazumem sa konobarom. Na kraju mi donosi parče mesa tvrdo kao Vibram đon, presoljeno do granice jestivosti. Čuvaj bubrege, rekoše mi neki pre nego što sam krenuo ovamo; bio sam ubeđen da su mislili na nešto drugo, ali sad sam siguran da je u pitanju so...

Pojavljuje se neko sa prepunom kesom nara, kisele bobice koje inače ne volim uspevaju malo da poprave ukus.




Posle večere pakujemo se u kola i odlazimo svi zajedno u dom. Sa mnom u kola seda jedan lokalni veteran, teškog ali makar razumljivog akcenta. Ćaskamo usput na razne teme, počinjem polako da se otkravljujem...

Gde god čovek da ode, naći će samo obične ljude, ništa drugačije od svojih komšija. Neke obične ljudske priče, tako svakodnevne sudbine. A neke od tih običnih ljudi je tako lako zavesti šovinističkim fiks-idejama, zadojiti ih mržnjom. Ovi krajevi su to najbolje osetili, ne tako davno, a kad se podela na "nas" i "njih" jednom dogodi više nema nazad.

Ma kako se zvala država kojoj ova brda pripadaju, ja se ovde osećam kao stranac i to u suštini i jesam. 

Putovanja su fatalna za predrasude, netrpeljivost i zatucanost, reče jednom Semjuel Lenghorn Klemens. Sa godinama sam sve sigurniji u ovo.



I mada sam gledajući Google mapu bio ubeđen da bih lako našao planinarski dom u zaseoku Cerevajka, tek posle skretanja sa magistrale shvatam koliko je bilo pametno što nisam otišao sam da ga tražim. Inače, taj isti Google mi je kao najbrži način dolaska ponudio avion do Skoplja...

Pratim džip u kom su planinari iz Albanije sve do silaska sa asfalta, onda me brzo ostavljaju na izlokanom zemljanom putu.

Promašujem ulaz u dvorište doma, titravo svetlo vidim tek u retrovizoru. Veštica iz Blera bi pobegla glavom bez obzira. A i rikverc far je baš našao kad će da otkaže...



U krugu od desetak kilometara od napuštene škole pretvorene u dom jedva je šačica kuća, sve odavno opustelo; uz samu zgradu diže se relativno nova džamija. Uz peć bubnjaru nagurani planinari, pod škiljavom sijalicom vezanom na banderu poneko poznato lice. Nema i Bajrama, kažu da se u međuvremenu setio da treba da dočeka delegata u centru. Ponovo okrećem njegov broj, samo sada zvoni i zvoni do besvesti, bez odgovora...

Već je kasno, vreme za odlazak u krevet je odavno prošlo. Domaćini nas pozdravljaju i nas petorica se raspoređujemo po izanđalim otomanima i uvlačimo u vreće. Svetlo se gasi, jorgan noći prekriva dom; preteška tišina ne pušta san na oči. Uljuljkuje me tek dobovanje prvih kapi na prozoru i vetar koji kreće da divlja...



Alarm se oglašava pre svitanja, ali u ovoj dolini sunce ne izlazi pre podneva.

"Jesmo li svi na broju", pita neko iz mraka.

"Da je neko hteo, mogao je nas je pobiti na spavanju samo tako", odgovara drugi glas, "mi smo ionako nebitni".

"Osim delegata", ubacuje se treći. Smeh. Nakiseo.





U gradu je već gužva, prijave su u toku, pred domom kulture već je trocifren broj učesnika akcije. Obilazim zapisničare, sve je u najboljem redu.

Znam da me je do zvanja delegata doveo pre svega talenat da nađem dlaku u jajetu i zakeram za svaku sitnicu, ali u poslednje vreme ili postajem sve više flegmatik ili su akcije generalno postale bolje u odnosu na pre nekoliko godina. Desi se propust ili dva, ali ja ulogu delegata vidim više kao sveprisutnu senku koja posmatra sve iz prikrajka nego neko levo smetalo koje se u sve meša.

Šta god da me pitaju, super je. Uglavnom i jeste. Dižem palac u znak odobravanja, mada nemam pojma da li taj gest i kod njih znači isto i što kod nas; oni su i dalje u onom fazonu sa čerčilovska dva prsta...




Srećem se konačno i sa Bajramom, krepkim čičicom od osamdesetak leta. Još uvek se dobro drži, ali godine ipak čije svoje. Sinoć je bio van dometa u planini, onda smo se mimoišli a na kraju je čak i izgubio telefon. Budući da je skoro sav teret organizacije na njegovim plećima, nije mu ni za zameriti. 

Za razliku od mlađih kolega iz kluba, s njim se može razmeniti i više od prosto-proširenih rečenica... Dok stariji koliko-toliko i znaju srpski, mlađi ga sve manje razumeju, a oni najmlađi jedva umeju da procede onih nekoliko reči koje i turisti nauče za par dana: zdravo, izvini, hvala. Njima sasvim dovoljno. Zašto je to tako, u to uopšte neću da ulazim. Ima ko o tome treba da razmišlja. Ili je trebalo.




Neću da ulazim ni u politiku ni u međunarodne odnose, ali ako sam naučio jednu stvar za sve ove godine smucanja to je da nijedan narod zapravo ne mrzi neki drugi narod, ma kakvu sliku stvarali mediji. Žalosno je to što je najlakše sedeti ceo život u fotelji i prihvatati sliku sveta sa malog ekrana, unapred skrojenu po tuđoj meri.

Pa ipak nerado priznajem da i u meni ima još dovoljno opreza da ne mogu baš sa najiskrenijim osmehom da gledam zagrljaje belog orla na crveno-plavo-beloj trobojci i crnog na crvenom, i fascinira me to što ovi ljudi ovde to mogu, bez ikakve kočnice.

Posle sve te krvi i vatre ovi ljudi ovde ponovo gledaju svoje komšije preko plota umesto preko nišana, dok je nama petsto kilometara dalje toliko stalo da u njihovo ime vodimo dijaloge i monologe...

Pitam se, možda je ipak vreme da ih pustimo da sami odlučuju kako će živeti, s kim će se bratimiti a s kim krviti...




Dosta o tome. Malo o onome zbog čega sam uopšte ovde.

Ostrovica je planina na krajnjem jugu Srbije, nadomak Preševa. Zovu je još i "južni Rtanj", jer je slična Rtnju po tome što ni ona nema oblik pravilne piramide koji mnogi iz nekih razloga umišljaju.

Za razliku od njega, Ostrovica je uglavnom obrasla gustom bukovom šumom, osim samog vrha koji je otvoren i pomalo stenovit. Tačnije, Ostrovica ima dva vrha otprilike jednake visine (1166 i 1164 m.n.v.), od kojih se planinari penju na onaj niži, na kom se nalazi i kameno obeležje i sa kog puca pogled na Preševsku dolinu na istoku, Gnjilane na zapadu, a kad je lepše vreme na jugu se vide i vrhovi Šar planine.

Užitak penjanja - ništa specijalno, pogled - vredan muke, mada planinaru prosečne kondicije i nije neka muka popeti se.






U podnožju vrha, sklepana karaula Vojske Srbije, tek da podseti u kojoj smo državi i u kakvoj smo državi. Barake i bunkeri kao da su sad preneti sa Solunskog fronta. Graničari kuvaju čaj, svi se greju u zavetrini, kriju od sporadičnih pljuskova; smeh, odlično raspoloženje, još jedna slika idiličnog komšiluka. Šta će ljudi, mora se živeti.

Put od Cerevajke dovde više puta seče granicu Kosova. To vidim tek kod kuće, sa karte. Na terenu nema žice, nema straže, nema ni crte povučene na prašnjavom drumu.

I tamo pevaju ptice kao i ovde, zelene se brda, ljudi gledaju svoja posla...






Stižemo nazad do doma još za dana, slede formalnosti: fotografisanje, rukovanje, dodela zahvalnica i poklona zaslužnim učesnicima akcije, prikupljanje suvih podataka bitnih samo birokratiji...

Papir kaže 348 planinara iz 26 društava. U suštini ne kaže ništa. Ne kaže da se posle planinarenja veselilo, jelo i pilo do duboko u noć i da nikome nije bilo bitno čiji je deda nosio šajkaču a čiji keče.

Ne kaže sa koliko pomešanih osećanja sam napustio Cerevajku i koliko još uvek ne umem da ih sredim. Lako je prikazati nebitne pokazatelje, ono što je zapravo bitno najčešće sasvim izmiče rečima...





Zaustavljam se još jednom u centru Preševa, da natočim gorivo. Pružam radniku papirić sa generalijama Saveza za gotovinski račun. Mršti se, sriče slova. Momak srpskog imena i prezimena (štaviše imenjak!), na pumpi srpske firme, na kraju traži od mene da mu pročitam šest reči na ćirilici.

Jeste, tu piše Beograd, tako je. Izvolite, hvala. Doviđenja, prijatno.

Pričamo o opstanku, o rezolucijama, o strategijama, ali realnost ipak servira malo jače udarce. Najlakše je brinuti tuđu brigu, posebno kad ne gledaš u sopstveno dvorište.




Samo nekoliko kilometara od autoputa koji čini kičmu savremene Srbije nalazi se jedan sasvim drugačiji svet od onog kakav bismo očekivali tu da zateknemo.

Ne druga, već treća država. Teško je to opisati nekome ko to nije video sopstvenim očima.

Da li u tome ima nečeg lošeg ili ne, zavisi od ugla posmatrača. Crno i belo svakako ne postoje.


Voleo bih da kažem da sam u Preševo došao kao stranac a napustio ga kao prijatelj, ali jednostavno sam se osećao kao stranac i po odlasku, uprkos svim prijateljskim pozdravima na rastanku.

Poluprazan put nedeljom uveče može da učini da se čovek oseća jako usamljeno. Nikad se ranije nisam toliko obradovao beogradskoj gužvi, svim tim ljudima toliko zaštićenim od spoljnog sveta, toliko nesvesnim kako se drugde živi, a opet usta toliko punih poštovanja prava i istine.

Ne možete vi da prihvatite istinu, urlao je Džek Nikolson u onom nekom matorom filmu. A šta je istina uopšte, ni sâm nisam siguran da znam...



Postoje tuđine u koje možemo otputovati i bez pasoša. Druga vremena, drugi univerzumi...

A ljudi su svi isti, ma kojim jezikom govorili.

To je jedina istina u koju sam siguran.



6 коментара:

  1. Анониман4/11/17 00:01

    Bravo Milane, odlično napisano kao i uvek! Pozdrav, Olgica

    ОдговориИзбриши
  2. Марко Бојковић6/11/17 21:19

    Сви твоји текстови су добри, али овај је врхунски! Свака част!

    ОдговориИзбриши
  3. A istina je,ustvari,tvoja hrabrost da odes tamo i da zakljucis da su LJUDI svuda isti.Autenticni i protkani emocijama opisi.Bravo.Zasluzene nagrade.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. U poređenju sa stvarima koje drugi ljudi rade svaki dan, nije to nikakva hrabrost. To je samo mali iskorak van zone konfora, sve ostalo onda dolazi samo po sebi... Hvala, draga Smiljo. :)

      Избриши