30. 6. 2014.

Đavolja varoš i vidovdanski uspon na Sokolov vis


Radan planina se nalazi na jugu Srbije, u Topličkom okrugu. Od značajnijih mesta, okružuju je Prokuplje, Kuršumlija, Podujevo, Medveđa i Lebane, a na obroncima planine nalaze se značajni lokaliteti Đavolja Varoš i Prolom Banja. Sokolov vis, sa svojih 1370 metara nadmorske visine drugi po visini vrh Radana (nakon Šopota sa 1408 m.n.v.), bio je cilj rumskih planinara prošlog vikenda.

Jedna od staza ka vrhu Sokolov vis kreće upravo od turističkog kompleksa Đavolja varoš, čiju najveća atrakciju čini skupina od oko dvesta zemljanih kula sa kamenim "kapama", redak erozivni oblik reljefa (ali ne i jedinstven u svetu kako to često tvrde domaći mediji).

Osim samog spomenika prirode, kompleks Đavolje varoši obuhvata i dve jaruge slikovitih naziva Đavolja i Paklena, kao i neobičan izvor obojene vode prezasićene rudom gvožđa (koju narod naziva "đavolja voda") i dolinu sa saskim rudarskim oknima iz XIII veka (koja su toliko malena da je prosto neverovatno da u njima nisu radili pravi pravcati patuljci).







Sama Đavolja Varoš stručnoj javnosti je predstavljena relativno skoro, krajem pedesetih godina prošlog veka, iako lokalno stanovništvo oduvek poznaje ovo mesto. Iako je ovaj prirodni fenomen prilično redak, može se lako objasniti: mesto na kojem se danas nalazi ovaj spomenik prirode nekada je bila deo brda koji je sprala erozija, ali su stubovi ostali da stoje zahvaljujući velikom kamenju na njihovom vrhu koje erozija nije mogla da ponese i značajnom procentu laporca u zemljištu, koji je zemljane kule praktično cementirao.






Legenda kaže da je na ovom mestu postojalo selo u kojem su živeli dobri i bogougodni ljudi, koje je đavo zato kaznio oduzevši im razum, nakon čega su oni odlučili da venčaju brata i sestru i naprave veliko svadbeno veselje. Videvši to, dobra vila koja je čuvala Radan planinu sprečila je narod da počini veliki greh tako što je svadbenu povorku pretvorila u kamen. Zato se ove kule u narodu zovu još i "svatovi": jedna izdvojena figura naziva se "stari svat", a dve centralne kule spojene jednim velikim kamenom na vrhu zovu se "mladenci".

Znake "prokletstva" Đavolje varoši narod vidi i u neobično velikom broju udara gromova na ovom mestu, što je takođe lako objasniti - velikom koncentracijom gvožđa u tlu.

Ipak, to što su fenomeni Đavolje varoši lako objašnjivi ne čini ih i manje fascinantnim.






Na samom kraju kompleksa smestila se crkva brvnara posvećena Svetoj Petki, odakle zapravo i kreće uspon ka vrhovima Radan planine. Da je sujeverje koje je izrodilo legende o Đavoljoj varoši još uvek živo u ovim krajevima, svedoči i običaj "vezivanja želja" - tačnije, traka od belog platna - za drvce pored crkve... Koliko se ovih želja zaista i ostvarilo, verovatno nikad nećemo saznati...




Do Sokolovog visa od Đavolje varoši vodi staza duga jedanaest kilometara sa 670 metara visinske razlike.

Nekim članovima naše grupe se to ipak pokazalo kao prevelik zalogaj, pa je deo ostao u zaseoku Male Đake, na otprilike pola puta do vrha. Dotle je put vodio kroz šumu, na nekoliko mesta presecajući planinske potoke, tako da je uspon bio više nego prijatan.





Od zaseoka do vrha i natrag stiže se po rečima lokalnog vodiča za nešto više od tri sata. To se ispostavilo kao vrlo optimistična procena, jer se grupa usput rasipala zbog sakupljača pečuraka i mlađih članova koji nisu uspevali da prate tempo agilne grupice veterana (u kojoj se naročito istakao osamdesettrogodišnji deda Panta).

Osim same završnice uspona koja vodi po strmom kamenjaru, ostatak staze ide širokim putem po pašnjacima i livadama, sa sjajnim pogledima na sve strane sveta u kojima se ipak ne prepoznaju neki značajniji planinski masivi šireg okruženja...







Na kraju smo svi uspeli da se okupimo na prilično tesnom vrhu i podelimo ručak uz predivan pogled na Toplicu i ravno Kosovo. A zahvaljujući gljivarima po povratku smo imali i ukusan dodatak večeri: pohovane vrganje, lisičarke i paprenjače...


Sokolov vis, 1370 m.n.v.


Sa vrha smo se vratili nazad do sela Male Đake (koje se zapravo sastoji samo od dve-tri kuće sa okućnicama bez stalnih žitelja), gde je ostatak grupe uživao u senkama ogromnih stabala, pa smo svi se zajedno zaputili na drugu stranu, do Prolom Banje. Pejzaž ostaje nepromenjen, ali i jednako lep - široke livade sa pogledima na zelena brda...






Pred sam ulazak u Prolom banju posetili smo crkvu-brvnaru Lazaricu, za koju kažu da je podignuta na temeljima starije crkve u kojoj je, ako je verovati predanju, pričešćen deo srpske vojske pred bitku na Kosovu. Uopšte, kosovski mit u ovom kraju ima veoma duboke korene i gotovo na svakom koraku nalazi se neka crkva, kula ili kraj koji se na ovaj ili onaj način vezuje za Kosovski boj. Iako Vidovdan nije s tom namerom odabran za datum uspona, sasvim se prikladno uklopio u celu ovu priču...



Sama Prolom Banja nije naročito zanimljivo mesto. Osim bazena i restorana u principu i nema šta da se vidi... Jedino što ostavlja kakav-takav utisak je nova crkva na brdu preko puta banje, izgrađena u tradicionalističkom maniru, zanimljivija zbog svoje lokacije nego zbog same arhitekture...



Tu se i završio prvi dan ove ture. Drugog dana posetili smo Prokuplje, Leskovac i Caričin grad. Ali, to je već priča za sebe...



5 коментара:

  1. ...puna Srbija čarolija... Napisano je tako da čitaoca motiviše da i sam krene čudima u pohode...

    ОдговориИзбриши
  2. Текст ми се веома допао. Лепа је наша Србија!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala na komentaru i na podršci. Dok je ovakvih lepota u Srbiji (i šire), biće i inspiracije za ovakve tekstove. :)

      Избриши
  3. http://www.juznevesti.com/Drushtvo/Evropski-studenti-posetili-Plocnik-i-Djavolju-varos.sr.html

    ОдговориИзбриши