1. 9. 2014.

Dunavske čarolije 2014: egzibicija iz mazohizma


Nakon letnje pauze, došlo je konačno i vreme za nastavak takmičenja u Vojvođanskoj treking ligi. Peto kolo održano je 30. avgusta u istočnom Sremu, sa najvećom stazom dužine 48 kilometara na relaciji Inđija-Novi Karlovci-Slankamen-Beška-Čortanovci.

U najavi trke lepo je rečeno da će Dunavske čarolije biti najveće iskušenje ovogodišnje treking sezone. Nisam mogao ni da pretpostavim koliko će ovo zaista biti istina...

Mogao bih do sutra da nabrajam šta sve nije štimalo, ali ograničiću se na najočiglednije probleme. To što je dan bio pretopao za ovako dugu trku, nije do organizatora. Možda jesu mogli da biraju drugačiji datum, ali opet ne bi mogli da utiču na atmosferske prilike. Ipak, ono na šta jesu mogli da utiču jeste bila putanja kojom je staza išla, jer tabananje po asfaltu, betonu i tucaniku teško da može da se nazove trkom u prirodi...

Osim markacije koja nije bila baš najsjajnija (da ne preterujem), bilo je premalo kontrolnih tačaka, a rastojanje između pojedinih iznosilo je i preko osam kilometara... Što je na jakom suncu, sa malo vode koja se vrlo brzo potroši, stvarno predugo...

Centar Inđije



Možda nije ni čudno da se na startu u Inđiji pojavio svega 31 učesnik. Skroman start ispratila je začuđenim pogledom samo nekolicina lokalaca koji nisu baš mnogo žurili na pijacu.

Od centra grada većina je istrčala prvih pet kilometara, do prve kontrolne tačke u manastiru posvećenom Svetom Marku, koji se nalazi u neposrednoj blizini poznatog inđijskog outlet centra. Iako sam često tuda prolazio, nekako nikad nisam skrenuo na taj puteljak i svratio petsto metara od glavnog puta, pa je ovaj manastir za mene bio novost.

Oduševilo me je to mesto - lepo uređen vrt i izvor hladne vode, šta čoveku treba više na topao letnji dan? Kažem kolegama trkačima da bih rado odustao od trke i ostao tamo da uživam. Da sam tada znao šta će mi se do kraja trke dogoditi, najopuštenije bih to i uradio.

Manastir Sveti Marko
Novi Karlovci (Sase)

Novi, a naročito Stari Slankamen, jako su lepa mesta. Međutim, na plus trideset i nešto, sa asfaltom i betonom pod stopalima, ne postoji to mesto u čijoj lepoti se može stvarno uživati. Čak i slankamenska tvrđava, rimski Akuminkum (Acumincum), sa koje se pruža fantastičan pogled, po takvom vremenu uopšte ne deluje očaravajuće.

Stari Slankamen




Iako učesnici toga često nisu svesni, ovakve trke uvek predstavljaju izuzetan stres po organizam. Na skoro svakoj ovako dugoj stazi postoje faze kada učesnik mrzi sebe, stazu, organizatore... To je najnormalnija stvar.

Međutim, nikad do sada nisam bio na trci na kojoj ta frustracija traje ovoliko dugo i to kod gotovo svih učesnika. Povremeno naziremo most kod Beške sa ogromne udaljenosti; znamo da treba da prođemo ispod njega, a nikako čak ni da mu priđemo.

Spomenik Slankamenske bitke (1691. godine)
Koševac (269 m.n.v.), najviša tačka opštine Inđija


Spuštamo se polako na obalu Dunava. Uskoro stiže i dugo očekivan spas: izvor hladne vode. Dok drugi odlučuju da predahnu, meni se čini kao da su mi baterije dovoljno pune, pa nastavljam dalje bez duže pauze. Pet minuta kasnije, dešava mi se peh.

Svega nekoliko stotina metara pre mosta, iz kapije jedne od vikendica istrčava jedan običan mali, žuti mešanac, malo reži pa se mimoilazimo. Bliski susreti sa psima nisu ništa neobično na ovakvim turama, naročito kada put prolazi kroz naseljeno mesto. Opušteno nastavljam svojim putem i tada - cap! - bez upozorenja - odjednom osetim kratak bol sa unutrašnje strane kolena. 

Osećam nevericu više od svega, gledam dole dok se pojavljuje krv i vidim psa kako beži. Neki čovek ga psuje, hoće da ga udari. Ja ga čak i branim. Odbijam da sednem, samo ispiram ranu vodom i nastavljam svojim putem...

Slika je simbolična

Do cilja ima samo oko pet kilometara. To "samo" vodi ispod mosta, uzbrdo do Beške i dalje kroz voćnjake i vinograde... Za voće je prekasno, za grožđe prerano... Sve mi se skupilo; indisponiranost mi daje snagu da preletim ostatak staze.

Konačno se pojavljuje i svetlost na kraju tunela ispred planinarskog doma Kozarica... Prijavljujem se na cilju, čekiram karticu i konačno je sve gotovo. I čak još nisam ni poslednji na stazi...




Javljam se poznatim likovima, razmenjujemo utiske. Negativni prednjače... Spremam se polako da krenem šumskim putem do železničke stanice... Odjednom, počinje da mi se muti u glavi, moram da sednem. Tek tada kolege primećuju ranu iz koje još uvek pomalo curka krv...

Iako nisam hteo da dižem galamu oko svoje nezgode, predstavnici organizacije insistiraju da idemo do ambulante u BeškojDoktori kažu da su nesvestica i nagli pad pritiska zakasnela reakcija na šok. Zovu i policiju, budući da je u pitanju ujed psa moram da dam izjavu... Potpuno nepotrebna gnjavaža...

Naravno, ne stižem na voz, pa stopiram na izlazu iz Beške. Staje jedan mladić, vozimo se desetak minuta do Inđije, neobavezno razgovaramo i ispostavlja se da smo studirali zajedno, iako se ne poznajemo lično. Smejemo se koliko je svet mali...

Ipak ne stižem ni na poslednji autobus za Rumu. Konačno dižem ruke i radim ono što je možda trebalo da uradim još kod manastira Svetog Marka: zovem burazera da dođe kolima po mene...

I survived the Danube Enchantments 2014 and all I got was this lousy badge...

Dok čekam, pitam se šta mi je sve ovo trebalo. Nemam pojma. Onda počinjem da se pitam da li bih prošao kroz sve to ponovo. Ipak, mislim da bih.

Ma koliko je cela ova trka bila zapravo samo egzibicija iz mazohizma, na kraju mi je ipak drago što sam učestvovao, makar samo zbog nesvakidašnjeg iskustva.

Planinari su čudna sorta. Neki, pola u šali a pola u zbilji, kažu da je to najniži oblik ljudskog postojanja, jer trpi sve: glad, žeđ, vremenske (ne)prilike, bolove... Jedno im se ipak mora priznati: uvek imaju o čemu da ispričaju priču.

A o Dunavskim čarolijama 2014. godine, čini mi se, pričaće još dugo oni koji su ih preživeli. Možda ne baš u najpozitivnijem svetlu, ali šta sad...



2 коментара:

  1. Uhhh, mali kucov je neprijatno, ali još jedno u nizu korisnih iskustava. Siguran sam da ne umanjuje u prevelikoj meri, opsesiju za pešačenjem i susretima sa ljudima (eto i susreta sa klasićem sa fakulteta), razgovorima sa samim sobom. Uskoro će to biti tek jedna pričica o 'bliskom susretu' interesantna za slušaoce. Inače, tura, a i islovi, izazivaju divljenje. Istrajnost naročito... Sve čestitke.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Premala je to neprijatnost da bi mogla da umanji tu planinarsku/pešačku strast. Jedino je sada malo problematično sa pravne strane dokazati da pas nije bolestan, evo čitav dan danas se preganjam po Inđiji, Karlovcima i Beškoj sa lekarima i veterinarima. Neko bi se na mom mestu već zaleteo u tužbe, a meni je sad samo bitno da isteram tu proceduru na najbezbolniji način i za mene i za psa...

      Избриши