6. 4. 2015.

Homoljski maraton 2015


Homoljski maraton je mlada, ali vrlo zanimljiva planinarska manifestacija. Prvi put je održan 2010. godine, a od ove godine uvršten je i među tradicionalne akcije Planinarskog saveza Srbije, s razlogom. 

U pitanju je jedna atraktivna akcija, sjajno osmišljena i još bolje realizovana (u režiji PK Vukan" iz Požarevca), prepuna izuzetnih lokacija koje predstavljaju tek mali presek svega onoga što Homolje ima da pruži, ali i pored toga retko koga mogu ostaviti ravnodušnim.

Homoljske planine se nalaze u istočnoj Srbiji i predstavljaju sam završetak karpatskog planinskog masiva. Svrstavaju se u niske planine (to jest, ne prelaze nadmorsku visinu od 1000 metara), ali se i pored toga odlikuju raznovrsnim tipovima reljefa, od pitomih pašnjaka i bukovih i hrastovih šuma do četinara i krševitih vrhova.

Velika staza Homoljskog maratona duga je oko 35 kilometara, što uz visinsku razliku od 1800 metara u usponu i isto toliko u silasku nije nimalo bezazlena planinarska tura. Možda zato broj učesnika nije prešao stotinak ljudi, a možda bi to ipak trebalo pripisati mladosti i još uvek nedovoljnoj afirmisanosti maratona. Kako bilo, među starterima su se našli i poneki učesnici Vojvođanske treking lige, Treking lige Srbije i Skyrunning lige, što ipak govori da je Homoljski maraton dovoljno poznat tamo gde treba. Za one manje pripremljene, organizatori su uredili i jednu manje zahtevnu, ali i manje zanimljivu, stazu dužine 16 kilometara.






Staza maratona kreće iz sela Vitovnica u opštini Petrovac na Mlavi, širokim makadamskim putem pored manastira Vitovnica iz XIII veka, prema vrhu Štubej (940 m.n.v.), jednom od najviših vrhova Homoljskih planina.

Staza do vrha duga je oko 11 kilometara, gotovo neprestano u usponu, ali nije naročito zahtevna ni kondiciono ni tehnički. Sam vrh nije preterano atraktivan, ali pruža sjajan pogled na Beljanicu i ostatak Homoljskih planina.




Štubej (940 m.n.v.)


Od Štubeja trasa maratona dalje ide živopisnim livadama ka vrhu Veliki Vranj, koji predstavlja ubedljivo najatraktivniju deonicu akcije. Veliki Vranj je stenoviti vrh, a uspon ide uskom i veoma strmom stazom sa severne strane, koja u ranim prolećnim uslovima, pod snegom i ledom zahteva jaku koncentraciju i malo tehničke veštine.

Pogled na Veliki Vranj sa spuštanja sa Štubeja


U podnožju Velikog Vranja


Pre samog izlaska na greben potrebno je proći i kratko parče staze sa čije leve strane se pruža vertikalna stena, a sa desne provalija, gde je potreban maksimalan oprez, naročito ako se ima u vidu da ne postoje nikakva sredstva obezbeđenja. Ipak, jednom kad se izađe na vrh, pogled je itekako vredan svake muke.

Od izlaska na greben do samog vrha ima još nekoliko minuta preskakanja s kamena na kamen, pa celo iskustvo podseća na neke mnogo ozbiljnije visine od relativno skromna 884 metra nadmorske visine Velikog Vranja.









Sledeća kontrolna tačka je izvor Krepoljinske reke, ozidan i uređen. Voda je pitka i ne preterano hladna i izvire u jakom mlazu.

Nekoliko kilometara dalje staza nema mnogo visinskih oscilacija, ali su i naredne kontrolne tačke više nego zanimljive: Miucića pećina, sa slapom iz kog izvire još jedna od bezbroj homoljskih rečica, i Hajdučka pećina, sa svodom visokim oko šest metara.

Homoljski kraj je inače prebogat pećinama i hajdučkim nasleđem, ali pre svega vodotocima. Čovek prosto ima osećaj da bi voda šiknula iz kamena ako bi se malo jače udario štapom. S jedne strane je prava šteta što ovakvo prirodno blago nije više poznato u širim okvirima, ali je verovatno baš zato i ostalo ovako netaknuto.

Izvor Krepoljinske reke


Miucića pećina
Hajdučka pećina

Poslednji jači uspon, tehnički nezahtevan ali kondiciono iscrpljujuć, vodi na vrh Vrata (815 m.n.v), sa kojeg se pruža izuzetan pogled ka Velikom Vranju na jugu. Sledi i nešto niži i ne naročito interesantan vrh Kobilja glava (778 m.n.v.), a zatim dug i za kolena dosta naporan silazak u dolinu reke Vitovnice.



Pogled sa vrha Vrata na Veliki Vranj

Kontrolna tačka na vrhu Kobilja glava

Vitovnica u svega nekoliko stotina metara izrasta od pitomog potočića do moćnog i respektabilnog vodotoka. Na nekoliko mesta je treba preći, prvo iz jednog skoka, pa s kamena na kamen, i na kraju preko drvenog mostića.

Kad se izađe na makadam, put do cilja je dalje ravan i opušten, bez uzbuđenja, taman da se slegnu svi utisci sa staze. A ima ih i više nego dovoljno.





Organizatorima Homoljskog maratona s moje strane idu pre svega čestitke. Staza je odlično markirana, tako da je nemoguće zalutati ili pogrešno skrenuti, a dinamika uspona, silazaka i ravnog terena je potrefljena baš kako treba.

Jedina prava zamerka odnosi se na potpuno odsustvo kontrolora na stazi; mada su kontrolne tačke bile jasno obeležene i opremljene validatorima, a staza obiluje izvorima pitke vode, ipak nekoliko dežurnih ne bi bilo naodmet. Međutim, s obzirom da je cela akcija prošla u savršenom redu, možda za kontrolu ipak i nije bilo potrebe.



Ovako ostaje vrlo malo prostora za unapređivanje organizacije, a verujem da će i oni najsitniji nedostaci biti otklonjeni u narednom periodu.

Iskreno bih voleo da se u to i sam uverim, već sledeće godine.



Нема коментара:

Постави коментар