22. 5. 2015.

Šta sve možeš u Trebinju za jedan dan


Trebinje je najjužniji grad Republike Srpske i jedno od najvećih mesta Hercegovine, grad duge i burne istorije, prelepe prirode i arhitekture i, uprkos ozbiljnim ratnim dejstvima u okolini tokom devedesetih godina prošlog veka, nesvakidašnje opuštene atmosfere.

Smešteno uz reku Trebišnjicu, podno planine Leotar, Trebinje predstavlja neobično skladan spoj mediteranskog, srpskog, turskog i austrougarskog nasleđa, kakav se zaista retko viđa.


Istorija kaže da su ovaj prostor prvenstveno naseljavali Iliri, u VI veku pre naše ere. Zatim su u III veku p.n.e. došli Rimljani, od kojih je za ovu oblast ostao naziv Travunija.

Rimljane su u VI veku potisnuli Sloveni, od kada se ovde smenjuju razni srpski i hrvatski poglavari, a od XII veka Travunija je pod Nemanjićima i ostaće pod srpskom vlašću do XIV veka, kada je preuzimaju Turci, koji opet u XIX veku ustupaju mesto Austrougarima.

Posle I svetskog rata Trebinje postaje deo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavije, a početkom devedesetih godina, kada Bosna i Hercegovina istupaju iz SFRJ, postaje deo Republike Srpske.

I sve ove epohe vidljive su, manje ili više, u današnjem urbanom tkivu Trebinja.






Teško je odrediti šta je najupečatljivija odlika ovog hercegovačkog grada.

Za neke će to biti stari grad, koji na momente podseća na umanjenu verziju sarajevske Baščaršije ukrštene sa uskim ulicama karakterističnim za južni Jadran. Nekima se možda više dopadnu prostrani parkovi sa ogromnim krošnjama oko starog grada, drugi će se možda zaljubiti u obalu Trebišnjice, koja deluje kao minijaturna otomanizirana Venecija.





Možda najbolji pogled na grad pruža se sa brda zvanog Crkvica, na kom se nalazi verna kopija manastira Gračanica u kojoj je, po sopstvenoj želji, sahranjen verovatno najpoznatiji Trebinjac, pesnik i diplomata Jovan Dučić (1871-1943).




Pored ovog hrama, u Trebinju postoji još nekoliko pravoslavnih crkava, jedna katolička i tri džamije. Zanimljivost koja dosta govori o istoriji Trebinja je da se sve džamije nalaze unutar zidina starog grada, dok su sve ostale crkve izvan...




Od pravoslavnih crkava najinteresantniji je saborni hram Preobraženja Gospodnjeg, završen 1908. godine (u kombinaciji neovizantijskog, neoromanskog i neogotskog stila), a oslikan punih sto godina kasnije, na čijim zidovima su se našli likovi i značajnih vladara, vojskovođa, ali i naučnika novijeg doba.





Međutim, ovakvi anahronizmi nisu ništa neobično za Trebinje, posebno ako znamo i da je jedan od istaknutih aduta turističke ponude grada takozvana "Anđelkina kapija" - zidana ograda značajna po tome što su ispred nje snimane neke scene jedne od bljutavijih televizijskih serija iz inače prilično bezukusnog repertoara Zdravka Šotre...

Pa ipak, broj onih koji po dolasku u Trebinje odmah jure da vide baš tu kapiju nije zanemarljiv, pa su i preduzimljivi Trebinjci našli način da to iskoriste na način koji im najviše odgovara...



Jedna od mojih fiksacija vezana za gradove na rekama su mostovi. Ako se ikad zateknem u gradu koji ima reku i nisam prošetao preko bar jednog mosta, meni je to isto kao da tu nisam ni bio. Jednostavno, odnos grada i reke može se osetiti na pravi način jedino na mostovima.

Trebinje ima dve vrlo interesantne ćuprije. Bliže središtu grada nalazi se takozvani Kameni most, izgrađen 1953. godine, stilski vrlo lepo uklopljen u ambijentalnu celinu okruženja.




Malo dalje je čuveni Arslanagića most, koji je 1574. godine podigao Mehmed-paša Sokolović, doduše malo dalje uzvodno, a zbog izgradnje hidrocentrale je premešten na današnje mesto početkom sedamdesetih godina prošlog veka.

Most je dobio ime po selu Arslanagići, gde se prvobitno nalazio, a za vreme rata u Bosni ime mu je zvanično promenjeno u Perovića most (prema predanju koje kaže da su se Arslanagići tako prezivali pre nego što su primili islam), međutim to ime se nikad nije primilo čak ni među srpskim življem...



Ipak, možda i najkarakterističnija odlika Trebinja je gotovo nadrealna opuštenost koja vlada gradom.

U većini prodavnica potpuno je svejedno kojom valutom plaćate; evro, dolar, dinar, marka, kuna, verovatno i eskudo i juan, sve se prima i sve prolazi. Osim što su vrlo fleksibilni po monetarnim pitanjima, lokali su još fleksibilniji po pitanju radnog vremena: kafedžije često otvaraju svoje lokale dugo nakon vremena koje piše na vratima, ali ako slučajno ugledaju potencijalne goste nije neobično i da ih otvore ranije...

Upadljivo je to što se umesto ćevabžinica i buregdžinica karakterističnih za ovo podneblje pre mogu naći pice i giros, ali ćevape i burek obavezno treba probati. Za najbolje ćevape važe oni iz ćevabžinice "Kod Mura", a burek je najbolje uzeti u što neuglednijem ćumezu, po mogućstvu na trafici. Nema greške!





Onoliko koliko sam upućen u njihovu priču, nadležne institucije očigledno nemaju interes da ih štite, vandali očigledno imaju interes da ih skrnave i ruše, a šačica stručnjaka očigledno ne može da se izbori za njihovo očuvanje... U svakom slučaju, ovo je jedna vrlo interesantna tema za istraživanje, kojoj bih nekad voleo da se posvetim više ukoliko za to bude prilike...



Situacija je potpuno drugačija sa srednjovekovnim manastirima Srpske Pravoslavne Crkve, kojih u okolini Trebinja ima pet. Manastiri ne samo da su zaštićeni, već su i vrlo bogati i napredni.

Verovatno najpoznatiji je manastir Tvrdoš, koji postoji od VI veka, a nastao je na mestu starije antičke hrišćanske bogomolje. Osim toga što je sam po sebi vrlo slikovit, Tvrdoš je poznat i po izuzetno kvalitetnom vinu (može se kupiti i kod nas, za ne baš male pare), koje se spravlja po staroj recepturi ali korišćenjem savremenih tehnologija.






Ne samo da u Trebinju i njegovoj okolini ima jako mnogo stvari koje vredi videti, već je praktično nemoguće sve to pogledati za samo jedan.

Ipak, za obilazak starog jezgra samog grada i još nekoliko zanimljivih mesta u okolini toliko vremena je i više nego dovoljno. Čak i uz trebinjsku opuštenost, koja prosto vuče posetioce da uspore, zastanu, zasednu...

A baš to može biti ono što čoveku, ma koliko navikao na neku drugačiju dinamiku, najviše prija.




3 коментара:

  1. Super članak! Dodala bih da sam dva puta što sam bila u Trebinju jela najjeftiniji i najveći a odličan sladoled "Kod Grka" :) Čini mi se da se tako zove slastičarna.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Nisam siguran kako se zove, ali na kraju smo u nekom kafiću pronašli sladoled koji je bio prilično jeftin ali ne i naročito velik... Mada se mora priznati da je u Trebinju sve prilično jeftino. :)
      Pozdrav i hvala na komentaru!

      Избриши
  2. Анониман15/11/19 11:30

    trebinje zauvek

    ОдговориИзбриши