18. 6. 2015.

Preporuka za skretanje s puta: Ečka


Sa oko 4000 stanovnika, Ečka je jedno od većih naselja na teritoriji grada Zrenjanina. Mada još od vremena Austrougarske važi za poznato izletište, ne može se baš reći da se svrstava u red najatraktivnijih turističkih destinacija.

Najpoznatija atrakcija Ečke je dvorac Kaštel, danas pretvoren u hotel i restoran za platežnu klijentelu, ali je šteta što se još nekoliko vrlo zanimljivih zgrada u okolini marginalizuje, čak toliko da ni posetioci Kaštela nemaju pojma o tome šta zaista predstavljaju, ako su i svesni njihovog postojanja.


Ne postoje tačni podaci o tome kada je Ečka osnovana. Na jednoj karti Banata iz 1553. godine ovo naselje nije ucrtano, a takođe se ne pominje ni među nekoliko novoosnovanih sela nakon Požarevačkog mira 1718. godine. Iz svega ovoga zaključuje se da je Ečka najverovatnije osnovana između te dve godine, to jest negde u XVII veku.

Takođe nije poznato ni poreklo imena naselja.

Po jednom predanju, na ovom mestu je tokom hunskog pohoda na Evropu boravio Atila Bič Božji, i on je navodno nazvao ceo kraj Ečka po svojoj ženi ili ćerki. Neke druge teorije, ništa više potvrđene, daju imenu rumunsko ili čak latinsko poreklo.



Istorija Ečke u današnjem smislu počinje 1781. godine, kada erdeljski vlastelin Lukač Lazar kupuje od bečkog dvora velike posede zemlje u okolini Velikog Bečkereka. Narednih vek i po, njegovi naslednici ostaće neraskidivo povezani sa Ečkom.

Upravo je porodica Lazar izgradila dvorac Kaštel, koji je i danas mnogima prva asocijacija na Ečku. Dvorac je svečano otvoren 1820. godine; višednevnoj svečanosti prisustvovao je crème de la crème Austrougarske, a goste je sviranjem na klaviru uveseljavao devetogodišnji wunderkind Franc List.

Do II svetskog rata, dvorac je menjao vlasnike, ali je ostao omiljeno okupljalište izletnika (pre svega lovaca) iz elitnih krugova, a među čestim gostima bili su grof Esterhazi, nadvojvoda Franc Ferdinand i kralj Aleksandar I Karađorđević.



Glavna zgrada projektovana je u stilu viktorijanske "seoske kuće" (country house), sa tipičnim engleskim vrtom i ansamblom pomoćnih zgrada, od kojih je ipak većina danas u prilično lošem stanju...

Dvorski kompleks je nakon rata nacionalizovan, a od pre desetak godina je ponovo u privatnom vlasništvu, obnovljen i pretvoren u ugostiteljski objekat visoke kategorije.

Međutim, sam pogled na jelovnik na čijoj prvoj strani se nalaze stavke kao što su ruski kavijar na ledu, tartar biftek i pašteta od guščije džigerice dovoljno govori o tipu gostiju koji je ovde dobrodošao. U svakom slučaju, daleko od mesta za svačiji ukus (i džep).




U neposrednoj blizini Kaštela nalazi se rimokatolička crkva posvećena Svetom Jovanu Krstitelju, građena između 1862. i 1864. godine u baroknoj formi sa neo-romaničkim dekorativnim elementima. Crkva je za svoje vreme smatrana toliko velelepnom da je povodom osvećenja građevine njen pokrovitelj general Žigmund Lazar od pape Pija IX dobio odlikovanje reda Svetog Đorđa.

Iako i danas deluje veličanstveno, godine nebrige učinile su svoje: malo koji prozor je bez polupanog okna, fasada je potamnela od vlage i na pojedinim mestima okrunjena, a dvorište je zaraslo u živicu i deluje zapušteno i napušteno...




Prema nekim izvorima, upravo je ovde održana svadbena ceremonija Franca Ferdinanda (po drugima je to bilo u Rajhštatu u Boemiji, danas Zakupi u Češkoj). O tačnom mestu Ferdinandovog venčanja dalo bi se diskutovati, jer je ono održano u intimnoj atmosferi, daleko od žiže javnosti i uz bojkot nadvojvodine porodice koja se nije slagala s njegovim izborom supruge iz redova nižeg plemstva.

Ipak, ne može se poreći da je Ferdinand voleo da provodi slobodno vreme u Ečki, o čemu svedoče njegove mnogobrojne zabeležene posete Kaštelu, poslednji put svega dva dana pred atentat u Sarajevu.



Crkva Svetog Jovana Krstitelja nije jedina u naselju. Tu su i dve pravoslavne crkve, srpska i rumunska. 

Srpska pravoslavna crkva Svetog Nikole podignuta je još 1711. godine i slovi za najstariju pravoslavnu crkvu u Banatu. Građena je od čerpića sa poluobličastim drvenim svodom, a pokrivena je šindrom, dok je nad ulazom formiran jednostavan drveni zvonik.

Iako je ovo istorijski možda i najznačajniji objekat u naselju, daleko je u senci ostalih crkava.




Rumunska crkva Svetog Duha izgrađena je 1855. godine, i budući da su Rumuni u to vreme bili apsolutno većinsko stanovništvo zauzima centralno mesto u naselju.

Crkva je građena u barokno-klasicističkom maniru karakterističnom za austrougarsku Vojvodinu, sa duboko profilisanim fasadama i monumentalnim pročeljem. Enterijer se smatra naročito vrednim, sa ikonostasom koji je zaštićen kao spomenik kulture, ali crkva nažalost nije stalno otvorena za posete.




Međutim, možda najveću pažnju slučajnih putnika izaziva neobična ruševina koju mnogi zbog specifične forme jednostavno nazivaju kulom, mada nikad nije imala fortifikacionu namenu.

U pitanju je stari vodotoranj Kaštela, izgrađen najverovatnije u XIX veku u neo-romaničkom stilu. Iako danas ruiniran, i dalje privlači pažnju namernika, pre svega fotografa, ali nažalost i raznih vandala.

Ovako rešen primer jedne tehničke zgrade jedinstven je u našim krajevima, a dodatnu upečatljivost daje mu i nešto viša kula manjeg obima, čiji vrh je po svemu sudeći služio kao vidikovac; u unutrašnjosti se još uvek nalaze ostaci drvenog spiralnog stepeništa, koje samo čeka da nekome padne na glavu...





Izuzev poznatog Kaštela, većina arhitektonskih i kulturno-istorijskih vrednosti Ečke nepravedno je skrajnuta i zapostavljena.

Šteta, jer ovo naselje na obali Begeja ima čime da se podiči, a da bi se sve to videlo nije neophodno previše vremena.

Sasvim dovoljno za kratko skretanje s puta Beograd-Zrenjanin.




Нема коментара:

Постави коментар