11. 5. 2016.

U bespućima Južnih Karpata: nacionalni park Domogled - dolina Černe


Karpatski planinski venac proteže se od srednje do jugoistočne Evrope "potkovicom" dužine oko 1.500 kilometara od Češke, Slovačke i Poljske, preko Ukrajine i Rumunije, i završava u Srbiji. U Karpatsko-balkanske planine kod nas spadaju, između ostalih, Beljanica, Rtanj, Kučaj, Homoljske planine...

Ipak, za većinu je prva asocijacija na Karpate - Rumunija, kojoj pripada više od pola ovog masiva nepreglednih prostranstava i visokih vrhova. U južnom delu Karpata, naspram našeg Đerdapa, nalazi se najveći rumunski nacionalni park, Domogled - dolina Černe, preko šezdeset hiljada hektara gotovo nedirnute prirode.

Nacionalni park Domogled - dolina Černe (Domogled - Valea Cernei) pruža se od Banje Herkulane oko pedeset kilometara na severoistok, duž magistralnog puta drugog reda koji čini jedinu žilu civilizacije na celoj toj površini.

Banja Herkulane (Băile Herculane), termalna banja u kojoj su uživali još stari Rimljani, najveće je naseljeno mesto pored dva-tri seoceta, ne računajući sporadične vikend zone, nekoliko izolovanih prenoćišta i stočarske katune razbacane po planinama. Ovde nema luksuznih hotela, skupih "etno" restorana, bežičnog interneta, štaviše ne postoji ni običan signal mobilne telefonije.

Šumskih staza, stenovitih litica, vidikovaca, rečica i potoka, kanjona i klisura, vodopada i slapova, šuma i livada, zato ima koliko duša ište.

Za iskrene ljubitelje prirodnih lepota, ovo je komadić raja na zemlji.




Reka Černa koja daje ime (ili bar deo imena) nacionalnom parku predstavlja njegovu osu oko koje se nižu prave atrakcije, a atrakcija ima i više nego što se može pobrojati i obići za jedan vikend.

Jedna od najvećih je vodopad Vanturatoarea, koji sa 45 metara visine predstavlja najviši vodopad u slobodnom padu u Rumuniji. Vodopad se nalazi na rečici Ogašul Slačini (Ogaşul Slacini), desnoj pritoci Černe, a do njega se sa magistralnog puta stiže markiranom stazom dugom tek oko dva kilometra koja na tom rastojanju savladava čitavih 400 metara uspona.

Nekoliko stotina metara pre samog vodopada nalazi se jedan mali izloženi vidikovac, odakle se prvi put sagledava kameno zaleđe vodopada, takozvani Zid Vanturatoarea, prilično popularan među alpinistima iz ovih krajeva.








Sa druge strane magistrale nalazi se klisura Cašne (Cheile Țăşnei), leve pritoke Černe.

Kroz klisuru prolazi još jedna markirana staza, dužine oko devet i po kilometara sa ukupno 770 metara uspona. Nakon što se pređe prvi, šumoviti deo puta, stupa se na usku stazu uklesanu u stenu koja prvo vodi do vidikovca na grebenu a zatim se spušta do simpatične rečice, za koju je teško poverovati da je uspela da se useče više stotina metara duboko između krševitih litica.

Staza kroz klisuru Cašne nije kružna, ali se završava takođe na magistralnom putu, pa se lako može vratiti do početne tačke.









Tridesetak kilometara prema severu od Banje Herkulane odvaja se širok, ali prilično loš makadamski put premu selu Černa Sat (Cerna Sat), u čijoj neposrednoj blizini se nalazi minijaturni kanjon reke Korkoaje (Cheile Corcoaiei), dug svega trista metara.

Ipak, ako bi neko pomislio da petnaestak kilometara vožnje nasutim putem koja traje bukvalno sat vremena nije vredno šetnje od desetak minuta, prevario bi se. Kanjon Korkoaje predstavlja nesvakidašnji prizor, a stenovita stazica duž desne obale nije bez adrenalinskih injekcija, uprkos metalnoj ogradi (za koju se ne može reći da je u savršenom stanju).








Ipak, najveća vrednost nacionalnog parka (barem za planinare) su planine Mehedinci (Munții Mehedinți), koje se pružaju duž leve obale Černe. Planine su dobile ime po okrugu u kojem se nalaze, a po visini i geomorfologiji vrlo su slične našim karpatskim planinama, posebno Rtnju i Beljanici. 

Mehedinci planine krasi više vrhova između 1000 i 1500 metara nadmorske visine, među kojima i vrh Domogled (1105 m.n.v.) iznad same Banje Herkulane i vrh Stan (vârful lui Stan - "savijeni vrh") na krajnjem severu planine, koji sa svojih 1466 metara nadmorske visine čini i najvišu tačku nacionalnog parka.






Do vrha Stan može se popeti sa dve strane, severozapadne i južne. Severni uspon je atraktivniji, i u prvom delu neodoljivo podseća na uspon na Beljanicu, mada je nešto kraći i blaži: na oko pet kilometara staze savladava se oko 600 metara uspona, od čega više od pola u poslednjoj trećini pred vrh.

Nakon što se iz šumovitog pojasa izbije na kameniti plato na oko 1000 metara nadmorske visine, staza se neko vreme penje relativno lagano, paralelno sa ivicom litice visoke više od 500 metara duž koje se ređaju interesantni vidikovci i formacije stena koje prosto zovu da se na njih ispentra i baci pogled u dolinu...






Završnica uspona je stenovita, vrlo strma i zahteva i malo grebanja rukama. Međutim, nakon što se izbije na najvišu tačku litice ne stiže se i do vrha: pravi varful Stan nalazi se nekoliko stotina metara južnije, dokle se tek treba probiti kroz gustu šumu i šipražje.

Sva ova muka vredi, jer sa vrha na sve strane puca pogled na nepregledna bespuća Južnih Karpata...

Uz obeležje vrha neko je ostavio jednu konjsku lobanju, tek da podvuče gostoljubivost ovih krajeva, posebno za one koji do vrha dođu lakšim putem s juga.

Naravno, ni južni uspon nije kondiciono lak, u pitanju je jedna konstantna strmina sa nekoliko stenovitih deonica, ali je cela staza tehnički ipak kudikamo lakša od severne...








Da bi se vârful lui Stan doživeo u potpunosti, nakoni uspona sa severne spust bi logično trebalo da ide na južnu stranu planine, što zbog tehničke atraktivnosti, što zbog prelepih i potpuno drugačijih pogleda. Međutim, s obzirom na vrlo retku naseljenost ovih krajeva, logistika se podrazumeva.

Tako, ukoliko se odlučite na ovakvu varijantu ture, jedini problem biće organizacija prevoza...

Za razliku od nekih drugih vrhova, povratak do vozila s jedne strane planine na drugu ovde znači i dodatnih petnaestak kilometara tabananja magistralom, što baš i nije preporučljivo...









Zbog svoje blizine (Banja Herkulane nalazi se na oko 270 kilometara od Beograda i svega tridesetak kilometara od graničnog prelaza Đerdap), nacionalni park Domogled - dolina Černe lako je dostupan i ljubiteljima prirode iz Srbije, a zbog izuzetne lepote zaista ga vredi posetiti.

Ono što malo otežava organizaciju ovakvog izleta je to što se u toku samo jednog dana može videti samo mali deo zanimljivosti u parku, pa je optimalna opcija ipak vikend tura, sa noćenjem u šatoru, nekom usputnom motelu ili u Banji Herkulane.

A gde je banja, eto i zanimacije za penzionere i pokojeg bazenskog čoveka, pa tako ima izgleda da akcije u ovom kraju postanu standardne i za srpske planinare i druge izletnike, a to bi bilo više nego lepo.

Mehedinci planine svakako su jedno od mesta na koja se vredi vraćati.





2 коментара:

  1. Poštovanje! Divan tekst,i slike koje su posebne.
    Ljepota prirode koja se ogleda kroz svaku od slika.
    Biti tamo, i vidjeti to sve je velika čast.
    Pozdrav!

    Pozdrav!

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Sva priroda je lepa na svoj način, i mnoga mesta imaju neke svoje odlike koje ih čine izuzetnim. Negde, nažalost, nismo u mogućnosti da odlazimo tako često, pa zato takva mesta kao da cenimo više... Danas je velika čast i privilegija uopšte živeti s prirodom i u prirodi, pa makar to bilo tek vikendom, ili čak ređe...

      Hvala na komentaru i veliki pozdrav!

      Избриши