5. 6. 2016.

Treking u Zlotu 2016


Treće kolo Treking lige Srbije za 2016. godinu održano je na planini Malinik, u okolini naselja Zlot u blizini Bora. Simpatična priroda, gostoljubivost meštana i zrnce mistike istočne Srbije obećavali su sjajnu akciju, ali obećanja umalo da pokvari meteorologija.

Ipak, čini se da su na kraju svi bili srećni i zadovoljni, i oni koji su na stazama pokisli do gole kože i oni koji su uspeli da ih pretrče pre provale oblaka, a najviše razloga za zadovoljstvo mogli su da imaju organizatori, jer im je pošlo za rukom da realizuju jednu uspešnu i (uprkos skrajnutosti startnog mesta u odnosu na glavne puteve) lepo posećenu akciju...


Zlot se nalazi petnaestak kilometara zapadno od Bora, ali se do naselja može prići i sa severne strane od Žagubice i sa južne od Boljevca. U svakom slučaju, sa nekog od glavnih puteva u okolini treba se voziti bar pola sata, jer su lokalni putevi do Zlota, blago rečeno - katastrofalni, što se možda najbolje oseti pri silasku sa sjajnog puta M-36 (Paraćin-Zaječar preko Čestobrodice)...





Planinarski dom "Beljevina" u Zlotu održava lokalni planinarski klub "Dubašnica", a nalazi se u delu seoske škole, što je možda pravi primer kako deci od malih nogu predstaviti planinarenje i uvesti ih u svet boravka i uživanja u prirodi.

Zgrada i njeno dvorište pokazali su se taman dovoljnim da prime stotinak trekera i još toliko rekreativaca, koji su istog dana obišli neke druge staze u okolini. Rumske planinare predstavljali smo Jovana, Ivica i ja, "suvi čelik Borkovca" kako to Jovana slikovito reče par dana pred akciju...




Staza koju su domaćini odabrali za treking nije spektakularna, ali su široke livade, pitome šume i relativno blagi ali dugi i konstantni usponi i silasci dovoljno dopadljivi da zadovolje sve ljubitelje trekinga i trčanja u prirodi.

Trku su ipak značajno otežale vremenske prilike, budući da je prvi deo dana bio pretopao i sparan, a u drugom su se smenjivali sparina i kiša...

Najveća atrakcija ovog kraja je svakako Lazarev kanjon, najveći i najdublji kanjon istočne Srbije, koji je ipak planinarima mnogo bolje poznat nego najširoj javnosti. Pored kanjona je prošla trasa sve tri staze, ali takmičari nisu imali vremena da duže uživaju na njegovim vidikovcima, kao što su samo protrčali i pored ulaza u Lazarevu pećinu, jednu od najvećih uređenih pećina u Srbiji, koja je opet poznatija speleolozima nego turistima...






Najvišu tačku staze predstavlja vrh Veliki Malinik, sa 1158 svojih metara nadmorske visine najviši vrh istoimene planine.

Uspon nije ni težak ni zahtevan, ali je nama malo teže pao strmiji deo pred sam izlazak na vrh; da se u rancu nije našla i tabla aspirina, ko zna kako bismo se izborili sa grčevima u mišićima. I suv čelik ponekad ume da zarđa...

Na vrhu nas je dočekao omanji proplanak sa geodetskim belegom i kamenom sa ispisanim imenom vrha i visinom, ali i jaka kiša od koje smo ubrzo bili mokri do gole kože...








Do kraja trke intervali kiše i sunčanog vremena smenjivali su se kao na traci. Taman se osušimo, ono ljuljne opet. Taman se pomirimo sa šljapkanjem i gacanjem po blatu, ono se razvedri.

Silazak sa Velikog Malinika nazad do Zlota kao da nema kraj, toliko da sam u jednom trenutku bio stanju da poverujem i da smo se spustili i ispod nivoa mora...

Jedna deonica dužine stotinak metara toliko je bila strma i klizava da je morala da bude obezbeđena užetom niz koje smo se spuštali kao niz stenu, unatraške i korak po korak. Između opcija da se spustim zdrav i čitav i neukaljanog obraza i da napravim više fotografija, izabrao sam ipak ono prvo; fotografije sa ovakvih mesta ionako retko kada uspevaju da dočaraju pravu atmosferu...





Da ne bi sve baš bilo tako monotono, do cilja ima još nekoliko blažih uspona (i blažih padova). 

Pesimisti bi rekli da nas je pratila dosadna jaka kiša, optimisti da su teški tamni oblaci na momente činili nebo ekspresivnim kao sa slika starih majstora.

Realisti su samo gledali kako da se dovuku do planinarskog doma i obuku unapred spremljenu presvlaku...




Sve u svemu, ovogodišnji treking u Zlotu mogao bi se oceniti kao vrlo dobra, ako ne i odlična akcija.

Mada relativno skromna, organizacija je bila na zaista visokom nivou, a ako treking staza baš i nije bila najatraktivnija, itekako je vredelo ustati pre izlaska sunca, voziti trista kilometara do tamo i još toliko nazad, pa se onda čvariti i kisnuti nekoliko puta na smenu...

I ono malo koliko smo uspeli da vidimo od prirode u okolini Zlota lepše je nego besposlen dan u dosadnom sivom gradu...

A da ćemo se vratiti da bacimo i  još koji, detaljniji pogled, u to nema sumnje!




Нема коментара:

Постави коментар