12. 9. 2017.

Pelister


Početak septembra, kad letnje vrućine počnu da jenjavaju a jesenje boje da tek stidljivo pokazuju svoje lice, za mnoge je najlepše doba u godini. Za planinare možda i najviše, pa je tako ovaj list u kalendaru često rezervisan za najzanimljivije akcije u godišnjoj agendi. Ni rumski Borkovac nije izuzetak po ovom pitanju; u konkurenciji planina kao što su Durmitor, Vračanski Balkan, Zlatibor (onaj pravi, još uvek neurbanizovani), teško je reći šta je veća planinarska poslastica, ali samo jedan vrh može nositi naslov najvišeg u godišnjem planu, a za Borkovac i 2017. godinu to je - Pelister.

Kad bi vas neko pitao koji je najstariji nacionalni park nekadašnje Jugoslavije, šta biste odgovorili? Plitvice? Durmitor? Triglav? Pogađajte ponovo.

Osnovan 1948. godine, Pelister je bio prvi nacionalni park u SFRJ i ukupno treći na celom Balkanu, godinama pa i decenijama pre nekih danas daleko poznatijih prirodnih celina. Smešten na planini Baba na krajnjem jugozapadu Makedonije, nacionalni park Pelister je ovo prestižno zvanje zaslužio izuzetnim diverzitetom reljefa, klime, flore i faune, i mada u okruženju svakako postoje mnogo poznatiji prirodni lokaliteti, mesto je koje bi ljubitelji prirode morali da stave na svoju "listu želja" u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici.





Makedonija sama po sebi nema reputaciju vrhunske planinarske destinacije, ali daleko od toga da je planinari izbegavaju. Međutim, iz raznoraznih razloga, Baba ne važi za posećeniju planinu, bar što se tiče srpskih ljubitelja prirode. To što je poslednjih nedelja nekoliko društava iz Srbije (uključujući i Borkovac) organizovalo akcije u ovim krajevima, puka je slučajnost koja ne menja činjenično stanje.

Da li je to zbog relativno velike udaljenosti od Srbije, da li zbog mnogo većih prirodnih atrakcija u neposrednoj blizini (pre svega Ohridsko jezero), teško je reći. Pa ipak ova planina ima štošta da ponudi onima koji znaju šta traže.





A šta na Babi ima da se nađe, to je teško pobrojati. Ograničena s jedne strane Pelagonijom, najvećom makedonskom kotlinom, a sa druge Prespanskim jezerom, Babu u suštini čini jedan dugačak vijugav greben i nekoliko manjih koji se šire upravno na njega, koji povezuju desetak vrhova viših od 2000 metara od kojih se većina nalazi u Makedoniji, uz dva najjužnija na teritoriji Grčke. Najviši vrh planine nije i penjački najatraktivniji, ali pruža izvanredne poglede na sve strane sveta, između ostalog na Bitolj koji se nalazi u samom podnožju planine, Prespansko jezero, grčko i albansko visoko gorje...


Molika

Planina Baba bogata je endemskim biljnim vrstama, pre svega molikom, vrstom četinara koja se danas može naći samo na nekoliko balkanskih planina, ali i medvedima i risovima, od kojih po nekim podacima prvih ima tridesetak a drugih skoro dvostruko više. Na sreću, mi nismo sreli ni jedne ni druge, ma šta se nekome možda pričinilo na trenutak.






Iako se može pohvaliti zavidnom apsolutnom visinom, Pelister ne predstavlja težak zadatak za planinara u iole dobroj kondiciji. Na vrhu se nalazi predajnik Makedonske Radio Televizije (MRT) u preuređenoj nekadašnjoj karauli JNA, pa samim tim do najviše tačke planine vodi jak makadamski put kojim se bez problema može popeti čak i slabije terensko vozilo.

Do vrha se, doduše, može doći na još dva načina: markiranom pešačkom rutom kroz šumu pa preko polja ogromnih kamenih ploča (bez tehničkih deonica), kao i grebenskom stazom preko vrhova Stiv i Ilinden, koja važi za tehnički zahtevnu i primerenu samo iskusnijim planinarima.




Greben Kozji kamen


Na uspon smo krenuli oko sedam izjutra, uprkos negodovanju lokalnog vodiča Pece koji je bio ubeđen da je trebalo krenuti ranije. Jedni uplašeni od priča o toj najtežoj stazi do vrha, drugi potajno priželjkujući baš taj pravac, grupa se svela na najjaču ekipu kojom je Borkovac u tom trenutku mogao da raspolaže - dvanaest uglavnom prekaljenih planinara, mnogi sa dugogodišnjim iskustvom i višecifrenim brojem vrhova u planinarskim biografijama - borkovačkih dvanaest žigosanih. Sa takvom ekipom, nije ni čudo da su neki bili pomalo razočarani kad je Peco odlučio da se na vrh ide najlakšom stazom, a dole onom srednje teškom. Pa ipak, čak ni tako ni napora u usponu ni prelepih pogleda nije manjkalo...






Vrh Pelister (2601 m.n.v.), i pored svega dostignut je i brže i lakše nego što je bilo ko očekivao.

Osim zvaničnog imena vrha (koje potiče od karakterističnog izgleda četine molike sa pet listića), u upotrebi je i naziv Dimev vrv, u čast Dimitra Ilievskog, makedonskog alpiniste rodom iz Bitolja, prvog Makedonca na Everestu, koji je posle uspešnog uspona na najviši vrh planete 1989. godine poginuo pri spuštanju...





Vrh označava prigodna piramida sa spomen-pločom i alpinističkim obeležjima, tu je i knjiga uspona, a pečat je u obližnjoj zgradi u kojoj uvek dežura tehničar MRT. Slede planinarski rituali: slikanje sa zastavom, upisivanje u knjigu (koja je, za razliku od kojekakvih kupusa koje sam imao prilike da vidim ne samo u našim krajevima, u odličnom stanju), pečatiranje knjižica, užina, pa dođe i vreme za povratak...





Spuštanje stazom sa suprotne strane repetitora protiče bez problema, ali i bez naročitih uzbuđenja. Iskreno, falilo je ovde dosta adrenalina, uprkos visini. Pri usponu nas je vreme pratilo kao poručeno, sunčano sa dalekim visokim oblačcima tek kao kontrast plavetnilu neba, vetar minimalan za ovoliku visinu, pogledi čisti; pri spuštanju nebo počinje malo da se muti, sluti na kišu...

Vodič Peco zaustavlja grupu na trenutak i pokazuje ostatke bunkera iz balkanskih ratova na samom grebenu, na nekih 2400 metara nadmorske visine. Krajnje surova padina pod ruševinom i danas se zove Bolnice, jer su tu spuštani ranjenici na brzo krpljenje pred nastavak vojevanja... Mir je na Balkanu ionako oduvek bio samo prolazna faza između dve razmirice među narodima...

Bitolj (Битола)


Ostaci bunkera s početka XX veka

Pogled mi luta ka nastavku grebena i vrhovima Ilinden i Stiv, ali moj predlog da makar deo ekipe ispenje i jedan od ova dva vrha ne prolazi vodički konzilijum zbog mogućnosti kiše... Šteta, jer ko zna kad ćemo ponovo posetiti ovu planinu, ali i odustajanje je ipak deo planinarenja i ne treba to nikad shvatati tragično. Vrhova ionako ima i više nego što možemo popeti, jedan manje i nije naročit gubitak u ukupnom zbiru...

Stiv i Ilinden





Do podnožja stižemo suvi i musavi od poslednjih borovnica i zaostalih divljih malina. Što je valjda najbitnije, svi zadovoljni.

Jedino što će mi sigurno ostati žao je što sam Bitolj uspeo da vidim samo kao fleku u dolini ispod vrha. Kažu da je lep gradić, ali moj razlog za obilazak bi bio čisto pitanje porodične istorije kojom ne bih da davim ovde. Biće valjda prilike jednom...

Ostaće nedovršena i priča o Galičici, koju smo, teška srca i na žalost mnogih, morali da izbacimo iz plana zbog nevremena na dan planiranog uspona. Ali eto, ako je i samo to povod da se nekad vratimo u ove krajeve, neka tako bude. A iskreno mislim da nije.





Možda Pelister sam po sebi i nije dovoljno atraktivan da bi mu se neko vraćao iznova, posebno iz ovako velike daljine.

Vrh kao vrh mogao bi se i zaboraviti već posle nekoliko dana. Obilazak prvog nacionalnog parka nekadašnje velike Jugoslavije više je kuriozitet nego ozbiljan planinarski podvig.

A opet, ostao je tu u glavi neki crv koji šapuće: "Ceo greben Babe, u cugu, znaš da to možeš"... Pa eto ideje za neku drugu priču. Ko zna kad, ko zna kako. Ali jednom ćemo je valjda i ispričati...

Na ovu stranu, ka Grčkoj...

U tome nam verovatno neće naročito pomoći GPS trek sa ove staze (budući da grebenska staza ide sasvim drugim putem), ali nekome će možda značiti. Pa eto ga onda: 
https://www.wikiloc.com/wikiloc/view.do?id=19693022


DOPADA VAM SE OVAJ TEKST? PRATITE BLOG perpetuuM Mobile I PREKO FACEBOOKA:

Нема коментара:

Постави коментар