21. 2. 2018.

Tara, neki drugi uglovi


Kada čovek godinama posvećuje svoje slobodno vreme putovanju i planinarenju svojim neposrednim i posrednim okruženjem, neumitno će, hteo - ne hteo, neka mesta posetiti više puta. Tara, po mnogima najlepša srpska planina, spada u ona mesta koja se rado viđaju iznova. Međutim, čak i najzanimljivije destinacije mogu da postanu dosadne ako se stalno vraćamo jednim te istim atrakcijama. Srećom, bogatstvo Tare uvek ostavlja dovoljno izbora za ljubitelje prirodnih lepota i može se svaki put sagledavati iz nekih drugih uglova.

Izuzimajući Frušku goru kao neizbežnu severnu kulisu u trenutku pisanja ovog teksta (i ogromne većine drugih na blogu), Tara spada u planine koje sam najčešće imao prilike da posećujem.

Prvog puta sećam se kroz maglu, u fragmentima: zima osamdesetpete-šeste, sa ćaletom na sindikalnoj ekskurziji, hotelska soba sa pogledom na hidroelektranu na Perućačkom jezeru, vidikovci okovani snegom... U svežijim uspomenama su Dani planinara u Rastištu, šatorovanje u centru Mitrovca u okviru pešačenja 160 kilometara zapadnom Srbijom... Uvek rado prolažene staze, dobro poznati pogledi.

Dve i po godine od poslednje posete rumskog Borkovca Tari, odluka o sretenjskoj akciji pada ponovo na ovu planinu. Ista meta, isto odstojanje, a sada nešto potpuno drugačije. Staze kojima se ređe ide, pogledi koje nećete videti na razglednicama i magnetima za frižidere.




Olovno nebo dočekuje nas snegom u porti manastira Rača. Red istorijsko-verskog turizma, da ne kažem manastiringa, uvek dobrodošao na turama sa izletnicima kojima su čisto turističke lokacije bar podjednako važne kao i uživanje u prirodi.

Manastir Rača, koji je po predanju još u XIII veku osnovao kralj Dragutin, značajna je tačka na istorijskoj mapi Srbije: za vreme turske vladavine ovde se nalazio veliki prepisivački centar, posle velike seobe račanski monasi obnovili su tada opusteli manastir Beočin na Fruškoj gori; tokom II svetskog rata u Rači je sačuvano neprocenjivo Miroslavljevo jevanđelje, koje je ukopano ispod oltara preživelo spaljivanje manastira 1943. godine, a posle rata je tu kao monah služio i budući srpski patrijarh Pavle...






Današnja manastirska crkva podignuta je u prvoj polovini XIX veka, i to je treća po redu crkva u Rači, nakon što su obe pređašnje razarali Turci. Obnovljena crkva građena je u svemu po ugledu na prvobitnu, zidanu po načelima rane raške škole sa snažnim uticajima primorske romanike, i ubraja se u najveće građevine ovog stila.

Uz crkvu je sredinom XIX veka prizidana visoka kula zvonara u romanskom maniru, koja je lepo uklopljena uz arhitekturu crkve, što se nažalost ne može reći za zidne slike urađene tehnikom al secco, zarobljene negde između raškog stila crkve i pro-evropskih baroknih trendova u vreme slikanja, koje značajno umanjuju utisak koji građevina ostavlja spolja.

Likovne vrednosti jednog te istog motiva Hadži Melentija Stevanovića, prvog starešine obnovljenog manastira posle oslobođenja od Turaka, koji se ponavlja na najmanje tri mesta u porti, radije ne bih komentarisao... Nije bilo ni vremena za podrobnije posmatranje, valjalo je požuriti i smestiti se u bazu za tri dana pešačenja u prirodi i snegu...




Deo moštiju kralja Dragutina

U smiraj dana stižemo u naselje Krnja Jela, udaljeno oko kilometar i po od Mitrovca, centra turizma na Tari. Tara u ovo doba godine vrvi od turista, nezavisno od praznika, pa je jedini smeštaj u koji može da se spakuje cela naša grupa apartmansko naselje nazvano "Šareni konj"...

A o "Šarenom konju" bi se mogla ispisati knjiga dostojna obima ruskih klasika, ali je možda pametnije ne reći ništa... Sudeći po internet prezentaciji, za apartmansko naselje bi se moglo reći da sa pravom nosi epitet "etno", ali kako razlika između uglancane reklame i dobijene usluge često ume da bude drastična, "Šareni konj" je najviše od svega dokaz da ne treba previše verovati internet marketingu.

Krnja Jela


Sastavljena iz više odvojenih apartmanskih jedinica (zapravo sobičaka nadograđenih na osnovni, danas neprepoznatljivi objekat na načine koji po mašti prevazilaze zamisli neimara Vavilonske kule), glavna zgrada apartmanskog naselja reklamira se kao udoban kutak za zimski odmor, sa centralnim grejanjem (šporet smederevac koji se više puši nego što greje, komada jedan po apartmanu), bračnim krevetima (dvosedi na razvlačenje čiji period poluraspada je prošao pre više decenija), zasebnim ležajevima (dušeci na naduvavanje koje gosti duvaju sami ručnom pumpom - po rečima gazde "150 puta za jedan dušek, polako tapa, tapa, tapa"), zajedničkom trpezarijom i ergelom konja (tri izgladnela i izmrznuta jadnička). Viđali smo i gore, realno, ali obično smo na gore bili i pripremljeni pre dolaska...






"Novi apartman", jedini koji još uvek nema ime (ostali se zovu uglavnom po muzičkim instrumentima - "gitara", "harmonika" i, najadekvatnije od svega, "truba"), biće verovatno sasvim pristojno mesto za odmor - kad bude bio dovršen, dok za sada deluje kao da je gazda pola sata pre dolaska gostiju isterao majstore usred posla, tako da ovi nisu stigli ni da izgletuju zidove do kraja, a kamoli da počiste prašinu od gletovanja i bušenja za sobom); stepenice koje su pravili "najbolji majstori" su strme, klimave, od mekane čamovine koja se opasno ugiba pod nogama; opet, viđali smo i gore, ali u reklami ipak izgleda mnogo, mnogo drugačije...

Dok diskutujemo o ceni (tačnije, pokušavamo da održimo ugovorenu cenu koju gazda, hvaleći svoj smeštaj vatrenije nego Zmaj Jovin Ciganin svog konja, uporno pokušava da podigne na licu mesta), na sve to kaže "Sad ću samo još da dovedem jednog arhitektu da mi kaže šta mogu da popravim". Pokušavam da se ugrizem za jezik, ali ne ide: "Arhitekta je ovde trebalo da dođe pre nego što je ašov bio zaboden u zemlju, a ne sad da vadi Vaše fleke", kažem mrtav ozbiljan. On se na to smeška, okreće na šalu, vidim da tu od konstruktivnog dijaloga nema ništa. Kao i ostali, ne dozvoljavam da mi to pokvari naredna tri dana.




Jutro prvog dana pešačenja osviće vedro, malo vetrovito i mnogo hladno. Tura je planirana spram spremnosti (dosta šarolike) grupe, pa tako odluka pada na vrh Omar (1286 m.n.v.), izuzetan vidikovac ka zapadu, kanjonu Dervente i Zvijezdi, koju neki smatraju delom Tare a neki zasebnom planinom. Diskusija o predlozima za pešačenje je vrlo kratka: Zborište kao najviši vrh Tare odmah otpada zbog velike udaljenosti (desetak kilometara u jednom pravcu), a čuvena Banjska stena zbog toga što ama baš svaki klub koji ovde pravi akcije obavezno vodi i na taj vidikovac; valja nekad biti i drugačiji od drugih.








Ono što obeležava uspon na Omar su tri stvari: bajkovit zimski dan, kao poručen za šetnju po snegu; mali čupavi pas koji nas je pratio od Krnje Jele do duboko u šumu i konstantan žamor ekipe: "Banjska stena, Banjska stena"...

Sneg je do kraja dana ostao škripav pod našim nogama, na pojedinim mestima smo propadali u nanose dublje od metra; psić je usput dobio ime Taras i šetnju završio u Ljubinom rancu; kao da fantastičan pogled sa Omara nije bio dovoljan, na kraju smo produžili stazu i do zahtevane Banjske stene... Ukupno 22 kilometra od planiranih 15. A bojali smo se da će Zborište biti predaleko...

Završni deo uspona na Omar
Pogled sa Omara na Zvijezdu

Banjska stena, prvi vidikovac
Pogled sa Banjske stene na Perućačko jezero
Banjska stena, treći vidikovac


Noć smo preživeli. Buđenje u dva ujutro, luftiranje dimne zavese. Jedinstveni šmek ugljen monoksida. Zimska idila. Jutro nas je dočekalo vedrinom kao nekoga ko je upravo izbegao pojavljivanje na šestoj strani dnevnih novina. Međutim, umorna grupa je uslovila i kraću stazu, svega desetak kilometara do vidikovca Oštra stena, manje poznatog ali itekako zanimljivog pogleda na dolinu Drine i Perućac.



Silazak ka Oštroj steni
Poslednji koraci do vidikovca

Do Oštre stene nije teško doći, od Mitrovca se samo prati asfaltni put na zapad ka Osluši i u jednom trenutku pojavljuju se putokazi koji nas vode tačno gde treba... Kritična deonica su samo poslednjih stotinak metara vrlo strme staze kroz šumu, koja je samo nezgodna zbog snežne podloge, inače ni to ne bi trebalo da predstavlja problem iole agilnom pešaku. Pogled je nagrada za svaku muku, ako je muke i bilo - Drina i Perućačko jezero kao na dlanu, a na suprotnoj strani doline put za hidroelektranu i pokoji automobil koji zvrnda između tunela kao igračka. Definitivno ugao Tare koji se ređe viđa.

Pogled sa vidikovca Oštra stena




I sad kako to već biva, ispostavlja se da ljudi uopšte i nisu toliko umorni koliko im se činilo i rado bi videli još nešto, pa u povratku pre Mitrovca skrećemo na put ka Mokroj gori i završavamo u zaseoku Sekulići, možda ne toliko živopisnom kao veštačka "etno sela" koja poslednjih godina niču po Srbiji kao pečurke posle kiše, ali svakako sa očuvanim duhom starog tarskog sela, uprkos bezličnoj "o-ruk" arhitekturi koja nije mimoišla i ove krajeve. Najveće atrakcije sela su lokalitet Tankosin grob, usamljeno počivalište lokalne seljanke koja je ovaj svet napustila pre više od 130 godina, i drvena crkva novijeg datuma, potpuno neautentična ali i ne i antipatična...

Sekulići
Susret tehnologija

Crkva Svetog cara Lazara u Sekulićima

Tankosin grob


Glad je na kraju preovladala, te stižemo u smeštaj uveliko pre sumraka. Planiranih 10 kilometara pretvorilo se u skoro 17. A onda ljudi kažu da su se umorili...

Dočekuje nas graja i roštiljanje u komšiluku, plejlista na kojoj se smenjuju besmrtne "Sve se to dogodilo na putu za ludilo" i "Gori more, tope se planine". Ponekad tako zavidim ljudima koji su u stanju da slobodan dan u prirodi provedu vezani za jedno mesto, pored žeravice i kasetofona odvrnutog do maksimuma. Samo ponekad.

Danas nije taj dan. Danas je dan za pasulj i tradicionalne palačinke na svim višednevnim akcijama Borkovca, a muzičko veče koje je sam potencirao, gazda "Šarenog konja" (po sopstvenoj priči nagrađivani harmonikaš) lagano je izvrdao. Skoro pred sam polazak kući pronašli smo negde u lavirintima pansiona diplomu - treće mesto na takmičenju harmonikaša mesne zajednice Zaovine. Pa i to je nagrada, zar ne?




Poslednji dan pešačenja. Maglovito jutro. Pada sneg. Hladno je. Nema se vremena za duže ture. Prtimo šumskom stazom ka Mitrovcu. Nedaleko od edukativne staze oko dečjeg centra mališani prave Sneška Belića. Stariji kupuju med, slatko, vino i rakiju od uličnih prodavaca. Vraćamo se kroz rezervat Crveni potok, u kojem realno nema šta da se vidi pod snežnim pokrivačem. Čak ni znamenita Tepih livada nije ništa više od običnog proplanka prekrivenog belim čaršavom. Vreme za povratak kući prikrada se tiše od tarskih medveda probuđenih iz zimskog sna grajom planinara...




Mitrovac
Ulaz u rezervat Crveni potok
Tepih livada



Mnogi će reći da je Tara najlepša planina u Srbiji, a kako lepota nije objektivna stvar, svakako će biti u pravu. U mnoštvu interesantnih lokaliteta ove lepotice teško je napraviti pravi izbor koji bi mogao stati u samo nekoliko dana. Zato smo sigurni da ćemo se ovamo vraćati iznova i iznova, ponovo posećivati omiljena mesta ali i upoznavati nova. Osećati se tarski makar na još nekoliko dana. Jer osetiti i videti Taru itekako vredi, iz kojeg god ugla.




A kad se budemo vratili, svakako ćemo se potruditi da vidimo i neke nove poglede, neke druge uglove, ali možda nam i posluže ovi GPS trekovi:
Prvi dan: Krnja Jela - Omar - Banjska stena - Mitrovac - Krnja Jela:
https://www.wikiloc.com/mountaineering-trails/tara-krnja-jela-omar-banjska-stena-mitrovac-22798578
Drugi dan: Krnja Jela - Mitrovac - Oštra stena - Sekulići - Krnja Jela:
https://www.wikiloc.com/mountaineering-trails/tara-krnja-jela-mitrovac-ostra-stena-sekulici-22798736
Treći dan: Krnja Jela - Mitrovac - Crveni potok - Krnja Jela:
https://www.wikiloc.com/hiking-trails/tara-krnja-jela-mitrovac-crveni-potok-22798809



DOPADA VAM SE OVAJ TEKST? PRATITE BLOG perpetuuM Mobile I PREKO FACEBOOKA:


Нема коментара:

Постави коментар