3. 5. 2018.

Fruškogorski ultra ekstremni maraton 2018: AvanTORtura duga 134 kilometra


Fruškogorski ultra ekstremni maraton, najteža trka na jedinoj sremskoj planini, održana je po treći put u verziji dugoj 134 kilometra.

O tome kakva je staza u pitanju sasvim dovoljno govori njeno ime, a ako su nekome potrebna dodatna objašnjenja tu je i podatak da je od preko sto prijavljenih takmičara ove godine uspelo da je završi manje od četrdeset.

Posle dva neuspela pokušaja, od ove godine se i moje ime nalazi na spisku onih kojima je to pošlo za rukom. U ovoj dužini prvi, a verujem i poslednji put. Ovaj tekst pišem čisto kao podsetnik sebi, ako do sledeće prilike zaboravim tu torturu (kao što se to obično dešava).


Fruškogorski maraton je jedna od najstarijih evropskih trka na duge staze u prirodi, a ultra ekstremni maraton s pravom važi za jedan od najtežih ultramaratona u regionu.

Da se ne lažemo, postoje u okruženju i duže trke i trke na većoj nadmorskoj visini i trke sa težim pojedinačnim deonicama, ali postoji razlog zašto po broju kvalifikacionih bodova za UTMB (Ultra-Trail du Mont-Blanc, nezvanično svetsko prvenstvo u ultramaratonu) Fruškogorski ultra ekstremni maraton stoji rame uz rame sa gorostasima kao što su 100 milja Istre ili Pirin Ultra.

Nažalost, ovogodišnja statistika kaže da šest od deset takmičara taj razlog shvati tek na samoj trci, pa ih Fruška gora, niska pa dugačka, itekako surovo razuveri u iluzijama da se mogu njome tek tako prošetati.

Varljiva lakoća prvih kilometara
Lagana šetnja
Pred prvi izlazak na greben (od ko zna koliko u narednih 35 sati)

Fruškogorski ultra ekstremni je trka koju su pravili sadisti, za mazohiste.

Ne postoji drugo objašnjenje zašto je trasiran baš tuda kuda je trasiran, zašto se već na petom kilometru forsira brdo pod nagibom od četrdeset stepeni, zašto se od dvadesetpetog do pedesetog kilometra realno napreduje jedva kilometar uz greben (sve ostalo je gore-dole i gore i dole i u krug i opet gore i dole i još jednom gore), zašto se na najteži deo staze ulazi tek posle više od 120 kilometara u nogama i zašto neke deonice kao da prosto nemaju kraj...

Ali sudeći po brojkama, mazohista ima sasvim dovoljno da ova staza poživi još dosta godina...

Red istorije
Red novije istorije

Uživanje u psihofizičkom mučenju pod parolom pobeđivanja samog sebe u planinarstvu je najnormalnija stvar. Zato će se mnogi iznova vraćati ovoj stazi, kao što se uopšte iznova vraćamo i ultramaratonu, uprkos svim žuljevima, plikovima, ubojima i otpalim noktima.

Ono što je ružno nestaće samo od sebe već za nekoliko dana, dok će svi oni lepi trenuci sa staze ostati da stvaraju privid da je sve to, zapravo, bilo mnogo idiličnije i lakše nego što nam se činilo.

Pri dnu, Paragovo
Pri vrhu, Crni čot

Dobro ćemo upamtiti sitnice.

Ulazak u predstartnu zonu dok sa razglasa ide Ben E. Kingova "Stand By Me" iz istoimenog filma po jednom od najboljih dela Stivena Kinga, priči o četiri dečaka koji kreću na dugo pešačenje u nepoznato; osećati se kao jedan od njih, na primer mali debeli.

Miris borovine koja tu i tamo preseca bukove i hrastove šume.

Blagotvorni ukus sladoleda i ledenog radlera. 

Cvrkut ptica pred buđenje zore. Akvarel istočnog neba u pet ujutro.

Toplinu sunca na skuvanim tabanima. Savršenstvo suvih čarapa.

Neponovljivi, neobjašnjivi osećaj izlaska na asfalt Popovice, trideset i kusur sati kasnije.

Nedelju dana ranije, drug Radić i ja namolovasmo ovo remek-delo
Svitanje nad Andrevljem
Uveliko dan nad Šuljamskom glavicom
Glavica, dušu dala za piknik, roštilj, spavanje u travi...

Zaboravićemo pržeću vrućinu.

Hektolitre znoja.

Kremu protiv sunca koja se rastapa, upada u oči i peče.

Komarce. Mušice. Prašinu.

Trku sa oblacima i bežanje od oluje, sakrivanje od grada veličine klikera na prvo zgodno mesto. Dugo sedenje na hladnom betonu, silom prilika.

Gacanje po blatu. Klizanje. Padanje.

Vlagu i isparavanje, preznojavanje tokom noći. 

Svetloodbojne tačke po drveću, i dve pored staze koje se u jednom trenutku okreću i beže u noć. 

Bolove pri svakom koraku. Stopala koja gore, kolena koja klecaju, vrat koji se drveni.

Padanje u san u hodu.

Ojede. Halucinacije. Žeđ.

Forsiranje svakog mišićnog vlakna preko krajnje granice izdržljivosti.

Ako sve to i ne obriše onaj asfalt sa Popovice, obrisaće samo par dana odmora. Godinu dana kasnije, ništa iz ovog pasusa više neće postojati.

Na najvišem vrhu Fruške gore: Crveni čot (539 m.n.v.)
Niz kanapče, niz Kobilu
Dumbovački potok: inače lepota, posle 120 kilometara užas
"Fruškogorska ferata"

A kad se to desi (ne ako, prošli smo kroz to mnogo puta), ostaće ovaj tekst čisto kao podsetnik.


Fruškogorski ultra ekstremni maraton jedna je od najdužih i najtežih planinskih trka u okruženju, koju ne može svako da završi. Mi koji smo dokazali sebi da možemo, nemamo više kome šta da dokazujemo. Bar neki od nas.

To naravno ne znači da nećemo više nikad pratiti crvena srca po Fruškoj gori i bušiti kontrolne knjižice narandžastim perforatorima, ali ovakva tortura dovoljna je jednom za čitav život. Samo što će to većina opet zaboraviti do sledećeg maratona.

Nažalost, ili na sreću.

Pametnom dovoljno



4 коментара:

  1. Marko Bojković3/5/18 22:52

    "Fruškogorski ultra ekstremni je trka koju su pravili sadisti, za mazohiste. (...) Uživanje u psihofizičkom mučenju pod parolom pobeđivanja samog sebe u planinarstvu je najnormalnija stvar." :-)
    Kako god, SVE ČESTITKE! BRAVO!

    ОдговориИзбриши
  2. Bravo Milane 👏
    Ne spominješ jurnjavi oko vremenskog limita na kontrolnim tačkama, sigurno ti je to bilo mačiji kašalj 😜 Hvala za tekst, uvek je zadovoljstvo čitati te

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Obično završavam ovakve ultramaratone bar sat pre limita, tako da na to i ne obraćam toliko pažnju, ali daleko od toga da je mačji kašalj... Baš sa ovog maratona iz 2018. imam jednu dogodovštinu tog tipa o kojoj nisam pisao ali sam je pričao verovatno svima koje poznajem.

      Elem, negde oko deset uveče u Vrdniku našu grupicu je uhvatio pljusak i čekali smo dobrih sat vremena ispod neke nadstrešnice da se primiri da možemo da nastavimo dalje koliko-toliko normalno. Nadalje je sve bilo natopljeno i gacali smo po blatu do kolena sve do Letenke, i naravno u tome izgubili dosta vremena. Umesto negde oko Papratskog dola, svitanje nas je dočekalo već pred Andrevlje 1. Do završetka petlje već smo se polako raspali, i od Letenke 2 nastavili smo praktično svako za sebe.

      Na Letenci sam opet izgubio dosta vremena premišljajući se da li da nastavljam dalje ili ne, ali kad sam jednom prelomio do Andrevlja 2 sam stigao jako brzo. Uspon na Čot mi je ipak bio jako naporan, a još teže mi je pao uspon na Brankovac iz Beočina, pred najtežu petlju oko Vrata raja, ali mi je tu prolazno vreme još uvek bilo komotno. Niz Kobilicu sam se spustio oprezno ali ne ni tako sporo, do Vrata raja sam se popeo relativno lako, ali sam se zato baš namučio na spuštanju do Malog potoka...

      Počinjem da se penjem na Gradac, ali mi baš ne ide. Napravim tri koraka pa stanem. Stigao me umor, noge teške, glava pada od pospanosti, a tek treba izvući jedan od najtežih uspona na celoj stazi. Već je kasno popodne, šuma topla, isparava od noćašnje kiše, vreme kao stvoreno za prileći... Pogledam na sat i imam šta da vidim: KT na Zmajevcu zatvara se za 20 minuta! Ovim tempom, nema šanse da stignem ni za pola sata! Smenjuju se osećanja: negacija, bes, depresija... Dođe mi da sednem i plačem. U jaruzi Malog potoka nema signala, a da sam ga imao istog trenutka bih zvao bilo koga da kažem da odustajem i da neko dođe po mene... Morao sam da se izvučem iz rupe makar za toliko.

      I onda krećem korak po korak, metar po metar, izlazim bolno sporo na Gradac, pa do grebenskog puta, i onda ponovo pogledam na sat, vidim da imam još par minuta - i počinjem da TRČIM! Na rezervi snage dovlačim se do Zmajevca, čekiram karticu u poslednjim sekundama, samo da bi mi kontrolori rekli nešto što sam i bez njih znao (i u kompletnom bunilu zvanom ultra ekstremni maraton potpuno zaboravio): da se KT ne zatvara sve dok ne prođe čistač! Ta informacija mi je dala toliko snage da sam poslednje dve deonice (od Zmajevca do Zvečana i do cilja na Popovici) preleteo za jedva sat vremena.

      Onaj pravi psihofizički slom došao je sa zadrškom, kad sam već uveliko bio na cilju, ali tad je to već bilo nebitno...

      Ako ništa drugo, ova epizoda je još jedna u nizu ilustracija koliko još čovek zapravo ima snage u sebi kad misli da je došao do krajnjih granica svojih mogućnosti, ali više od toga koliko na ovakvim stazama pobeđujemo - sami sebe...

      Hvala na komentaru i veliki pozdrav, nadam se da ćemo se nekad uskoro videti i na nekoj stazi. :)

      Избриши