12. 3. 2019.

Slano Kopovo: Šetnja po dnu Panonskog mora


Pre više od pola miliona godina, nepregledna vojvođanska ravnica nalazila se duboko ispod morske pučine. Panonsko more, stešnjeno između Alpa na zapadu, Karpata na severu i istoku i Dinarida na jugu, prostiralo se površinom koja danas čini najveću i najplodniju evropsku niziju.

Onda su meke naslage zemlje između stena Đerdapa popustile i čitava ta akvatorija lagano je otekla ka Crnom moru i dalje prema Sredozemlju... Među malobrojnim podsetnicima da se ovde nekada nalazilo more ostala su mala područja zemljišta vrlo visokog saliniteta - slatine, koje se kod nas nalaze uglavnom na severu Banata i Bačke, a među njima posebno mesto zauzima jedna bara koju mnogi smatraju poslednjim ostatkom nekad ogromnog Panonskog mora - Slano Kopovo.

Na prvi pogled, retko ko bi uvideo koliku prirodnu izuzetnost zapravo predstavlja Slano Kopovo. Omalena bara većim delom godine predstavlja samo golu blatnjavu ledinu, manje ili više žitku, za vreme većih padavina pretvara se u jezerce, a tokom letnjih meseci može i skroz da presuši. Kažu da tada ovo mesto više podseća na površinu neke druge planete nego na plodne banatske ravnice. Nije to teško ni zamisliti, kad su u svako doba godine suvi obalski delovi ispucali i prekriveni belim slojem sitne zrnaste soli...






Iako se može čuti da je Slano Kopovo poslednji autentični ostatak velikog Panonskog mora, stvarno je nastalo tek u XVII ili XVIII veku, sistematskim isušivanjem meandara Tise. Visok procenat soli u zemljištu nastao je naglim povlačenjem vode, mada nema sumnje da je ta so u najvećoj meri zaostala baš od morske vode koja je nekad davno prekrivala sve dokle pogled seže. Međutim, budući da sa svojih 75 do 80 metara nadmorske visine Slano Kopovo predstavlja jednu od najnižih tačaka Vojvodine, upravo na ovom mestu Panonsko more bilo je najdublje, a današnja bara činila je sâmo njegovo dno.





Ipak, najveće vrednosti Slanog Kopova nisu ni u čemu od prethodno navedenog. Kao specijalni rezervat prirode izuzetnog značaja zaštićeno je od 2001. godine, najviše kao stanište preko 200 vrsta ptica, od čega preko 70 pravi gnezda u njegovoj neposrednoj okolini.

Osim redovnih posetilaca močvarnih područja poput roda, čaplji, šljuka, kao i neizbežnih divljih pataka i gusaka, ovde se mogu zateći i galebovi, kao i nekoliko vrsta selica kojima je ovo jedna od retkih stanica na putu sa severa Evrope ka toplom Mediteranu i nazad...

A pored ptica, tu su i retke i endemske vrste biljaka, halofitskih, sukulentnih i drugih... Zbog svega ovoga, Slano Kopovo je stavljeno i na Ramsar listu, koja obuhvata najznačajnija močvarna područja na svetu.





Na našu žalost, oba puta kad smo obilazili Slano Kopovo, vreme nas nije naročito poslužilo, a nismo uspeli ni da izbliza vidimo njegove pernate stanovnike osim nekoliko skoro pitomih fazana. Često bi nas ipak nadletalo poneko jato, dovoljno blizu tek da naslutimo koje bi to mogle biti ptice. Neki sledeći put možda ćemo imati više sreće.




Slano Kopovo nalazi se na samo nekoliko minuta pešice od puta koji spaja Novi Bečej i Novo Miloševo. Moglo bi se ovuda proći a da se ni ne nasluti šta se krije samo stotinak metara dalje od druma.

Obilazak cele bare ili samo šetnja do njenih najbližih obala može da traje i manje od sat vremena. Ono što se može za to vreme videti mnogo je vrednije nego što vreme obilaska sugeriše. Retko gde je moguće sresti toliko različitih ptica na jednom mestu, ako imate sreće.

Ipak, prošetati morskim dnom, potpuno je jedinstveno iskustvo. Čak i ako je to more iščezlo pre pola miliona godina...



DOPADA VAM SE OVAJ TEKST? PRATITE BLOG perpetuuM Mobile I PREKO FACEBOOKA:

Нема коментара:

Постави коментар